Je li bolje znati što nas unaprijed čeka i pripremiti se na moguća iznenađenja ili dopustiti budućnosti da ide kolotečinom kojom mora, bar donekle pod našim patronatom. Budućnost je inače poput ceste, jednosmjerne, dvosmjerne, ponekad i slijepe. Teško je ostati suzdržan ako postoji makar i mala mogućnost da otkrijemo što će biti, u kojem će se smjeru kretati neke stranice našeg života. Strah je jedan od čimbenika koji nas drži u suzdržanosti, a drugi čimbenik su uvjerenja kako sudbina nije određena, jer to bi značilo priznanje kako nas upravo ona podređuje sebi. Naravno, podređivanje nije u ljudskoj prirodi, pa se tome odupiremo u svom umu. Jer kakvo je to postojanje ako nismo dirigenti vlastite sudbine, ako nismo jači od nje, ako netko drugi umjesto nas planira, odlučuje s kim ćemo provesti vrijeme, čime se baviti, u kakvim objektima živjeti…
Tko dirigira?
Mogli bi o tome pričati do sutra, dok si ne postavimo pitanje: 'Je li dirigentska palica u nečijim nevidljivim rukama nama odgovara ili mi ipak želimo po svome? Iako nas je život i previše puta razuvjerio kada su nam naši zamišljaji u realnosti pokazali neko drugo lice, nama potpuno neodgovarajuće, mi i dalje želimo po svome, jer mi u zamišljajima previdimo ubrojiti probleme. Lako je reći, problemi su sastavni dio života, dok ne dođe do suočavanja s njima, a mogućnost rješavanja zapne. Što je lakše, svirati u orkestru ili dirigirati njime? Onaj koji dirigira, čitav orkestar mora imati pod kontrolom, a mi samo jedan instrument. Uzmemo li to u obzir, moramo sami sebi objasniti kako je moguće da to malo kontrole s kojom se hvalimo izmakne kontroli, kao da je netko stavio veto na put koji smo po našem uvjerenju osmislili sami. Izbačeni smo s ceste koju smo poznavali, kao po nečijem nalogu pojave se prepreke vodeći nas prema nepoznatom smjeru u kojem se sigurno ne možemo odmah snaći, a čim se donekle snađemo opet nas dočeka iznenađenje.
Pozitivna iznenađenja i oluje
Kada su iznenađenja pozitivna naša su srca zadovoljna, ali ne zadugo. Zareda li se više pozitivnih iznenađenja od očekivanih naše dotadašnje zadovoljstvo zamijeni bojazan kako iza toga slijedi oluja. Zaboravljamo na recipročnost pozitivnog i negativnog, pa se lako izgubimo ako jednog ili drugog bude previše. Ravnotežu je najteže postići, jer za nju treba puno prisebnosti, prisutnosti duhom, koncentracije, mirnoće u umu, brzine primjećivanja, raspoloženje koje ne ide iz krajnosti u krajnost, a sve to čovjek postiže ako mu funkcionira shvaćanje, koje je ovisno o voljnosti slušanja sugovornika. Danas je vrlo malo dobrih slušača, a previše onih koji pričaju, pričaju, pričaju ili onih koji odsutno gledaju, jer ne znaju što reći. Loše je to varivo, zato što su namirnice loše kvalitete. Ali ono što treba izdvojiti je naša tvrdnja kako želimo u sve biti upućeni, kako želimo znati, sve više učiti, ne uviđajući da nam dosljednost kaska, da nam šteka praksa, da nikad nemamo dovoljno vremena. Kao da smo na žičari koja krene, ali nikad ne znamo hoće li je nešto zaustaviti nad provalijom gdje ćemo se čekajući tresti da se ponovno pokrene i odvede nas na odredište. Međutim, ako i dođemo na odredište, nikad nismo sigurni hoće li nam tamo lijepo biti ili ćemo zažaliti.
Iako je spajala kraj s krajem uvijek je bila nasmijana. Kroz taj mali stančić prošlo je mnogo ljudi koji su se uvijek vraćali i dovodili nove. Njezina nadarenost postala je uočljiva kad se odvažila predložiti mušteriji neku otkačeniju varijantu. Znala je da je to rizičan potez, ali neki unutarnji glas nadjačao je glas razuma. Samoj sebi je govorila, ako ne prihvate moje prijedloge ispričat ću se i vratiti starom klasičnom stilu, po principu mušterija je uvijek u pravu. No one koji su dolazili nije trebalo dugo nagovarati. Pristali su isprobati njezine ponuđene kombinacije i oduševili se. Posebno kad su vidjeli da ne podiže cijenu, još su više cijenili njezine ideje. Kroz godine pronašla je i prijatelje, priuštila si društveni život, ali sve u ravnoteži. Način na koji je živjela potpuno joj je odgovarao, pa je uvijek djelovala opušteno.
Imal je samo jedan san
Nije se zanosila životom na visokim potpeticama. Jedini san koji je sanjala bila je mala kućica s dvorištem. Kad se taj san ostvario bila je još sretnija, još opuštenija. Prijateljica ju je upitala: 'Razmišljaš li o osnivanju obitelji?' Koraljka je na to ležerno odgovorila: 'Neka me sudbina iznenadi.' I doista. Iznenađenje koje je došlo bilo je iznad svih očekivanja. Vrlo poznata žena iz svijeta mode saznala je za njezinu nadarenost i ponudila joj pomoć. Stekla je obrazovanje i postala priznata dizajnerica s inozemnom adresom. Bilo je tu svega i svačega, čemu ni Koraljka nije odoljela. Nije više bila opuštena. Nije znala je li kriva ona ili sudbina. Sada je glumila sreću. Mogla je ona sve napustiti i vratiti se u svoj stari život, ali kao da ju je nešto držalo na uzdi. Osjećala se zarobljenicom modne piste. Više se nije smijala prirodno s ljudima, nego usiljeno pred kamerama. Sve oko nje bilo je lažno. I ona je samoj sebi bila lažna žena. Ali to nikom nije priznala. Tek kada su kamere ugasile svoje svijetlo, kad se vratila u svoju vilu na osami, svaki put bi rekla: 'Prokleta sudbina.'