Ljudi su uvijek bili skeptični po pitanju istine. Možda zato što u potpunosti ne razumijemo njezin pojam ili zato što poričemo kakav dojam na nas ostavlja kad se dotakne otkrivati naše tajne točke. Istinu izgovorenu kroz tuđa usta nije lako progutati, pogotovo ako potvrdi i našu sumnju. Hoće li istina postati naše nadahnuće ili poniženje ovisi o duhovnoj otvorenosti i govornika i primatelja. Lijepo je živjeti u nadi, biti pošteđen velikih briga, očekivati da nam sreća pokuca na vrata, ali kada bi sva priželjkivanja usporedili s istinom, vremenom bi uvidjeli kako nju ništa ne može zamijeniti. Iako se njezin sadržaj često uveliko razlikuje od očekivanog ili od naše strane isplaniranog ipak ga treba dočekati dobrodošlicom. Ona nas oslobađa mentalnog umora, a on nastaje od silne želje da život stavimo pod vlastitu kontrolu.
Ljudske slabosti
Kontrolu nad samim sobom teško je održati, a kamoli nad više toga ili nad svime u životu. I čemu težnja za tim? Upravo iz razloga kako se ne bismo suočili s istinom kada nam pomrsi odluke donesene pod našom ingerencijom. A najveća istina je da svaka kontrola izmakne kontroli. Čim se tako nešto dogodi naše su reakcije nekontrolirane, zbog čega kasnije žalimo, ispričavamo se ili prešutno pređemo preko svega. Sigurno nam nije drago kada shvatimo naše ljudske slabosti, a slabosti su upravo vezane uz dojam koji previše često poistovjećujemo s istinom. Dojmovi su odraz našeg ega, pa dojmovne prosudbe treba ipak staviti pod upitnik. Istina je odraz našeg duha, gdje izostaje bilo koja vrsta kalkulacije, manipulacije, malverzacije, izbjegavanja posljedica… za razliku od ega koji u svojoj prirodi ima navedene elemente. Količina tih elemenata može biti neprimjetna, ali istini za volju može poprimiti gotovo patološki oblik.
Ego pokušaji
U svakom slučaju, čovjek itekako mora biti uvijek na oprezu, ali primarno sa svojim ego pokušajima. Ego bi jedino bilo uputno staviti pod kontrolu, ali tog se u sebi odričemo, jer očito nam je neophodan kao svojevrsna obrana od svoje i tuđe dojmovne napasti. Znači li to, kako se mi zapravo osjećamo ogoljeno i nezaštićeno, ako izgubimo samo-proizvoljnu kontrolu, a koju podvučemo pod naša ljudska prava, jer ne prihvaćamo kako su konac i igla jedinice iste formule. Primarno Božje, a subjektivno ljudske. Imamo mi sva prava na čiju ćemo stranu prikloniti, a manje-više uvijek će prevladati vlastita strana, što nam jasno daje na znanje kako nam naša osobna istina nije zabranjena, s preduvjetom da prije nego je izgovorimo propitamo sami sebe odakle ona dolazi. Iz našeg umnog ili duhovnog dijela. Čim promijenimo ustaljenu formulaciju u novu signalizaciju, a ona glasi: ‘Um umuje, a duh caruje‘ ostati ćemo začuđeni svatovi na vlastitoj svadbi života. Licitacija s istinom naša je sklonost doduše uzaludna, ali mi se nje ne odričemo dok ne zaglavimo. Zanimljivo, ona nam odgovara samo onda kada je nama u prilog i ako od nje imamo koristi. Ali, takva istina iako nas motivira jer nas ničim ne poziva na promjenu, može nas i zavesti na krivi put. Čim nam netko govori što naše uši žele čuti, a mi pristajemo na to, zapitajmo se je li konstrukcija te istine dovoljno čvrsta i hoće li nas održati prisebnima kad zapušu malo jači vjetrovi.
Istina o sebi
Čovjek oduvijek voli i zagovara slobodu vlastitog izbora, po čemu i kreira istinu o sebi. To mogu, tako hoću, toliko želim znati. Postavljamo kriterije i granice na koje nismo spremni primiti prigovor, jer tako smo mi zamislili život. Nama legitimno, ali drugom teško prihvatljivo iz jednostavnih razloga. Tako nikad ne bude ili se rijetko poklopi. Jer čovjek je ipak zavisno biće, pa nezavisnost koju zagovaramo određenim zamišljajima predstavljajući ih kao naše iskonsko pravo ostaje većinom na riječima. Kad nastupi vrijeme u kojem riječ moramo pretvoriti u djelo potrebni su nam ljudi. I upravo zbog toga mijenjamo naše dotad postavljene kriterije pristajući na kompromise. Je li to dokaz ljudske prevrtljivosti ili popustljivosti kad se obruč stegne ili imamo dvostruke kriterije zbog nemogućnosti da sami iznađemo rješenja? Tada možemo i tada hoćemo onako kako nam drugi predlože, a znanje više ne ograničavamo, nego se trudimo što više sudjelovati i doznati informacija. Nema više ovako ili onako. Ima samo tako, kako istina u nama odluči. Dok se mi bavimo razmišljanjem što je bolje, a što gore po nas, istina strpljivo čeka trenutak da ispravi naša zamišljena razmišljanja. Njen zadatak je uporno kucati na čovjekova unutarnja vrata, dok nas taj njezin tihi treptaj ne uputi prema osobi koja će govoriti mirnim glasom istine, bez uvjeravanja u točnost navoda. Svatko tko govori glasom istine neće nas plašiti, osuđivati, tjerati na poslušnost… Ako odlučimo nakon toga i dalje ići po svome, istina nema namjeru utjecati na našu volju, jer smisao njezinog postojanja u čovjeku nije podrediti nas svojim željama, nego nas potaknuti na pitanja zašto uporno ponavljamo istu priču istim ljudima i zašto umjesto njih mislimo i radimo. Dokle, pita se istina. Dok nas vlastita bolest ne upozori ili smrt ne rastavi.
Lice nadahnuća
Jedino opravdanje koje istina uvažava za ono što činimo je ljubav, ali ne pod svaku cijenu. Jer, ako čovjek čini za drugog iz ljubavi to ne podrazumijeva ne uzvraćanje. Uzvratiti se može toplim riječima, smijehom, dobrim raspoloženjem i razumijevanjem … Ali čim našu ljubav prema drugima i sve ono što zbog ljubavi obavljamo uzmemo kao zdravo za gotovo, istina će reagirati na vrlo iznenađujući način. Zaustavit će svakog koji čini iz ljubavi ponajprije upozorenjem, kasnije i promjenom naše svijesti, a onog koji na ljubav nije uzvratio poticajnom dobrotom, također neće poštedjeti. Istina nikad ne djeluje jednostrano, nego obostrano. Ona od nas ne traži nešto što mi ne možemo dati. Doživimo li istinu kao lice nadahnuća, nikada se nećemo osjećati poniženo. Tko živi po istini makar mnoge ljude zbog toga izgubio, taj će uvijek bez traženja pronaći novi smisao, jer istina će sama takvom čovjeku otvoriti najbolji put za njega. Koliko zapravo lica ima istina? Ima samo jedno lice s ponudom jednog puta nimalo teškog za proći za one koji mu se ne protive, koji ga ne shvate kao nepravdu iako ponekad početno tako djeluje. Mi se ljudi oslanjamo često na iskustvo bez obzira što nas je prethodno iskustvo podučilo da slijedeće može biti potpuno drugačije, a glas istine koristi znanje izvan ljudskog znanja. Kad se toga sjetimo više ćemo biti okrenuti onome u nama nego onome izvan nas. Jer u nama je istina, a izvan nas je njezina imitacija.