Iako svatko hoda svojim putem života, ipak smo svi na istom Putu.

 FOTOGRAFIJE: SHUTTERSTOCK
Kao da nešto nedostaje...

Kako zakrpati dušu, tu nevidljivu opnu u kojoj se život odvija i kreira?

18. svibanj 2022.
Što je zapravo Život? Pojam, dojam, iskustvo, ilustracija, imaginacija ili sve zajedno, spojeno u jedno. Znamo li išta o životu ili samo nagađamo?

Zašto se kraj toliko ljudi na svijetu čovjek osjeća bespomoćno i usamljeno? Kao da mu nešto nedostaje, a ne može identificirati što? Nedostaje mu oslonac, riječ čovjeka koja će ga podići kad padne, kad zapne, kad se emotivno slomi… Riječi duše i 'mrtvog' ožive, dok riječi razuma živog umrtve. Tko je svemu kriv? Postoje vjernici, postoje gnostici, postoje ateisti, svatko na svoj način traži razumijevanje života. A što je zapravo Život? Pojam, dojam, iskustvo, ilustracija, imaginacija ili sve zajedno, spojeno u jedno. Znamo li išta o životu ili samo nagađamo i otkad je nagađanje znanje? Stvoreni smo da učimo, da istražujemo što je iznad, a što je ispod nas. Zar nismo shvatili da je iznad nas budućnost, a ispod nas prošlost. Ili smo premalo učili da bi zaista dokučili? O jesmo, jesmo. Iako su knjige pisane za ljude, može li itko sa sigurnošću reći da u njima piše Istina? Ne možemo.

Vjerovanje u riječi

Jedino što možemo je vjerovati ili ne vjerovati napisanim riječima. Tko doslovno vjeruje gotovan je. Tko provjerava skeptik je. Hoće li se takvi izgubiti? Kad tad hoće. A izvan ove dvije skupine nalaze se oni koji traže Put. Onima koji traže taj nevidljivi put, oni će se naći i ostaviti svjedočanstva onima koji dolaze poslije njih. Oni će otkriti veliko značenje te male riječi sastavljene od tri slova. Oni su izabrani da prenesu, da skeptike potaknu na nova pitanja, da pokrenu usnule. Takvi nisu anđeli, da netko krivo ne shvati. Njihov je zadatak samo objava, zato su oslobođeni svake odgovornosti. A zašto postoje takvi ljudi u vrijeme kad roboti govore? Da živa riječ ostane živa. Jer, dok god riječ dolazi iz čovjeka život se nastavlja. Kada roboti u potpunosti zamjene čovjeka, život kakav poznajemo se prekida. Može li robot ljubiti čovjeka? Ne može i nikad neće. Pa čega se bolje odreći? Čovjeka ili robota? Bez robota se može, bez čovjeka ne može. Očitost nam vrlo jasno dokazuje kome smo dali prednost i kome malo po malo predajemo dušu. Ljudima robotima. Upravo onima koji će nam presuditi, jer će umjesto nas misliti. U njih gledamo svakog dana sve više, njima dajemo previše vremena, preko njih liječimo frustracije, lažne konverzacije, tražimo ljude, a živimo među njima. Kada nam sve oduzmu, a oduzeti hoće, što će od nas ostati?

Divlji postaju pitomi

Meso, krv i kosti nisu život, tek puka imitacija funkcije. Ali da bi od nas nešto postalo, treba nam duša. U njoj život diše, u njoj misao cvjeta, u njoj divlji postaju pitomi. Ona je anđeo stiha, melodija neba, slika i prilika Boga svakog čovjeka. Ako beskraj nema kraj, može li je imati duša? Ne može i neće, pa zašto joj onda čovjek leđa okreće, robota u sebi pokreće. Onog tko nas pita jesi li robot, uvodi nas u napast, ali ne izbavlja od zla. Kada nam roboti budu dali kruha, od nas će mrvice ostati. Ptice ih neće jesti, jer ih neće biti. Smrvit će nas preveliki 'apetiti'. Razum je samo dizajn, ali finalizirani dio plana izraženog kroz dizajn čovjeka ipak će biti u rukama i očima Boga, pa razmislimo hoćemo li zbog loših odluka puzati ili hodati. Primili smo mnoge znakove. Neke u šiframa, neke dovoljno jasne, ali mi uporno zaboravljamo da bogovi zemlje obično padnu na tjeme. Tijelo će nam zakrpati koncem obrazovnog znanja, pa nikad ne zamjerite ako ikad pogriješe, ako im ruke zadrhte od umora. To su isto samo ljudi, koje nitko ne pita mogu li.

Zao demon

Ali kako zakrpati dušu, tu nevidljivu opnu u kojoj se život odvija i kreira. I kojim koncem? Crvenim sigurno ne, jer on mnogima služi za zaštitu od zlog demona. I dok je nosimo na zglobu ruke da nam živci od straha ne popuste, je li u nama vjera ili praznovjerje? Tko je smislio igru kako praznovjerje pretvoriti u vjeru? Jedino čovjek koji uvijek traži lakši put da rastereti sebe krivnje. Imati krivnju potpuno je krivo, jer nju ne govori Istina nego nametnuta ljudska tvrdnja. A zao demon je poput konzumiranja rakije. Omami čula, utiša savjest, stane strahu na vrat. Zar je Bog poslao čovjeka na zemlju, da proklinje istog do sebe? Nije, nije. O, kako nam se loše piše ako ne izbrišemo ljudske obrise, ako ne prepoznamo Božje. Krene li hodočasnik na put iz oholosti što će se dogoditi? Ništa neće osjetiti. Krene li hodočasnik na put iz poniznosti, što će tada osjetiti, u sebi 'čuti'? Osjetit će mir duha svoga, prisustvo Ljubavi koja će mu misaono reći: 'Ne boj se, uz tebe je uvijek treći.' A tko može biti treći, ako hodočastiš sam? Onaj koji te poslao da se na hodočašću sam odriješiš, jer ćeš na taj način pokušati ponovno izgraditi neke svoje zaboravljene osobine. Onaj koji je nakon tvoje molitve podigao križ za tebe i nosio ga zapostavljajući vlastite muke. Onaj koji ti je ukazivao kako je 'kraljevstvo' u tebi pokušavajući te potaknuti na spoznaju da kroz život nađeš otvor tog 'kraljevstva' bez straha i uđeš u njega. Ti si se dvoumio između Istine i činjenice, između jednostavnosti i tvoje kompliciranosti čime si i zakomplicirao životne situacije. Jesi li ikad pomislio kako je Istina tajna mistika odjevenog u običnog čovjeka?

Svi smo izabrani

Dok Istina prašta tvoje propuste, zašto ti pereš svoje ruke uzvikujući pred drugima kako si nevin. Ako smo svi nevini, zašto tražimo krivce? Izbjegavamo li time vlastiti križ, a na njemu ćemo ionako svi završiti. Naravno hipotetski rečeno. Završit ćemo na onom duhovnom križu, razapeti bez zabijenih čavli. Uvijek je opasnije nevidljivo, nego vidljivo. Jer dok se pronađe izvorna voda, često bude prekasno. Malo pomalo vrijeme iz čovjeka izlazi, a on želi živjeti. Nije svaki izbor dobar izbor čemu svjedoči vrijeme, a pogreške ispaštaju ljudi. Svi smo izabrani za nešto, ali da bi prepoznali pravi izbor ne treba daleko putovati. Dovoljno je prepoznati novu ilustraciju sebe u sebi bez dekorativnih ukrasa. Definicija jasno daje na znanje da iako svatko hoda svojim putem života, ipak smo svi na istom Putu. Jesu li vjetar, kiša ili snijeg različiti? Jesu. Ali to ne znači da nisu dio iste prirode. Tko se tome protivi, taj je u suštini protivnik vlastitog mu bića. Tko se tome prikloni, taj će se uvijek imati na što osloniti.

MISAO TJEDNA

Dok svi stoje i nešto čekaju, budi onaj koji pokreće.

Teme
Linker
14. lipanj 2022 05:55