Dobra organizacija pola je odrađenog posla, znaju ptice, a ljudi zaboravljaju. Je li to svjesni ili namjerni zaborav moglo bi se raspravljati, ali rasprave su odavno prerasle u svađe ili šutnju. Konstrukcija života kakav smo nekada poznavali prošlo svršeno je vrijeme. Danas većina ljudi živi kao u nerealnom reality showu gdje je čak i premisa kaotična. Jesu li naše misli zaista u takvom kaosu ili se vješto pretvaramo, kako bi izbjegli prirodno urođene obveze i dužnosti, poput rada, reda i samodiscipline, tri vrlo važna ključa organizacije života.
Kako je u jednom životu moguće glumiti dvije potpuno različite osobe?
U poslovnom i vanjskom svijetu glumimo gospodu jer smo navukli na sebe neki bolji komad robe, većinom ispeglane u letu prije odlaska na posao ili vanjski zrak, lijepo se počešljali, poškropili kapima prepoznatljivog parfema, skinuli sve suvišne dlake, isprali usnu šupljinu zbog, ne daj Bože, zadaha…makeover vrijedan divljenja i petica za dojam. Ugledavši nas u takvom izdanju, u našim mislima vanjski ili poslovni svijet pada na koljena, šapuće o nama smatrajući nas idolima. Glumimo ambiciju, samopoštovanje, statusne simbole, glumimo zato što možemo. Ali, sva ta krivotvorena slika svoju originalnost pokazuje u privatnom miljeu.
Tu smo razuzdani, neuredni, neugledni, retorički sirovi, živimo u zapuštenom interijeru… potpuni kontrast, zapanjujuća preobrazba ili naše pravo lice? Ne bi li naše predstavljanje ljudima trebalo biti iskreno, a ne lažno? Je li dom u kojem živimo odraz naše duše ili ogledalo razuma? Ovdje je riječ o ljubavi, ako niste znali. Zapanjujuća spoznaja! Ako se netko pita, onako slučajno, a zapravo radoznalo, bolje reći podrugljivo, kakve veze ljubav ima s ovom temom, shvatit će čitajući redove ove tužno poučne priče.
Ljubav organizira i koncipira svijet u nama i izvan nas. Ljubav je poput konceptualne umjetnosti. Jesmo li mi smišljeni performeri života na relaciji javno - tajno? I što se krije iza zatvorenih vrata nečijeg života, nered ili red, ovisi o objektivu oka našeg 'fotoaparata'. Ali, uvijek dođe dan koji nas prisili na rekonstrukciju.
Ludski kameleoni
Pobornici takve skupine ljudi bili su Leonid i Nika. Upoznali su se u padobranskom klubu. Voljeli su letjeti, gledati svijet odozgo. U zraku bi se držali za ruke, vremenom naučili izvoditi akrobacije, smijali se poput nevine djece…Nijedan let nisu preskočili, a sve što su izvodili u vanjskom svijetu bilo je vrlo organizirano, od poslovnih obveza, odlazaka na kavu, putovanja s prijateljima...
Već su 5 godina živjeli zajedno u neboderu na 15. katu. Ljubav prema visini željeli su zadržati i u privatnosti. Kada bi osjetili čežnju za letenjem, otvorili bi prozor, a panoramski pogled na grad ublažio bi tu čežnju. Golub i golubica ljubili su sami sebe više nego svoje vlastito gnijezdo, čemu je svjedočila prašina na svakom komadu namještaja, sudoper prepun skorjelog posuđa, razbacanog gornjeg i donjeg veša po svim sobama, a tek kupaonica … uh.
Organizacijski kod su isključili smatrajući ga gubitkom vremena, izostankom uzbuđenja, jer čemu čišćenje kad će se sve ponovno zamazati. Trošiti sebe na pranje prozora, laštenje podova, skidanje paučine, nije im padalo na pamet, jer su boravak u domu sveli na najmanju moguću mjeru. On im je služio za spavanje, hranjenje, pranje i presvlačenje, pa su izdatak za spremačicu smatrali suvišnim. Goste nikada nisu pozivali, a najavljene goste su odbijali dosjetkama poput, baš adaptiramo stan, imamo virozu, dobili smo besplatne karte za kazališnu premijeru, dosta mi je četiri zida, bolje da se nađemo vani…
Jesu li oni bili ljudski kameleoni? Naravno da jesu, a takvi svoja lica i ponašanje prilagođavaju jedino sebi. Zašto i ne bi, ako njima takva organizacija odgovara i ako se u njoj dobro osjećaju. Onaj tko se usudi da im sudi, nije pravednik nego nepravednik. No, ako su ljudi nepravedni, je li život pravedan kad takvima presudi?
Nebo, ti i ja
U domu Leonida i Nike, to subotnje jutro, počelo je vrlo znakovito. Na radio prijemniku svirala je pjesma Tine Turner 'On Silent Wings', dok su se oni spremali prepuni adrenalina za još jednu padobransku pustolovinu. Vozeći se prema odredištu, koje je bilo dosta udaljeno od njihovog mjesta stanovanja, u automobilu je zasvirala ista pjesma. Nika je osjetila grč u želudcu. Svakim prijeđenim kilometrom, njezina uznemirenost se pojačavala. Pred samim odredištem, pokušala je Leonida nagovoriti da preskoče današnju pustolovinu, izgovarajući se mučninom.
- Čim poletiš, mučnina će nestati, odgovorio joj je. Nebo, ti i ja, podsjetio ju je na izreku koju bi prije svakog leta rekli jedno drugom.
Naizgled se je smirila, iako joj pjesma nije izlazila iz glave. U zrakoplovu prije otvaranja vrata i pripreme za skok, prvi put je osjetila neobičan strah i ponovnu želju da odustanu. No, već su iskočili. U zraku su izvodili sve uobičajeno kao i svakog puta do tada. No, odjednom je zapuhao vrlo jak vjetar. Padobrani su se međusobno zapetljali. Iako su pokušavali ostati pribrani, nadajući se najboljem ishodu, pri slijetanju Leonid je vrlo nezgodno doskočio, pao na leđa, udarivši kralježnicom o kamen. Leonid se od boli onesvijestio, barem je tako mislila Nika. No, u bolnici je saznala da je Leonid pao u komu. Probudivši se šesti dan, shvatio je da ne može pomaknuti noge. Nakon višemjesečnih gotovo nadljudskih napora, dijagnoza paraplegija je potvrđena. Njegova krila zaista su utihnula.
Život koji se promijenio u minuti, prisilio ih je na cjelokupnu reorganizaciju života. Kaos u kojem su do tada živjeli više im nije odgovarao. No, svaka crna priča ima i svoju bijelu stranu. Oboje su se sjetili Beethovena, Hawkinga …jer, upravo patnja potiče čovjeka na najveća djela.
MISAO TJEDNA
Nebo nam pruža slobodu, a Ljubav i Volju nosimo u sebi.