Rođenje novog života nije slučajan događaj i nosi u sebi veliku odgovornost i prema donositelju i prema novorođenom. Nije lako spustiti nekoga tim tunelom, ali dolazak i ono prvo primanje u naručje, nosi u sebi neku neopisivu radost. Što će postati od tog malenog bića čijoj duši trebaju godine da se potpuno otrgne od neba, jestiv ili otrov zalogaj, ne ovisi potpuno ni o genetici ni o odgoju. Već su trudovi neka vrsta preobraćenja, kao i prerezana pupčana vrpca. Pojava brige kao nove definicije života također je dio slagalice preobraćenja. Uvijek se nadamo kako će svaki naš uložen trud, od udaha djeteta do posljednjeg našeg dana, biti nečim nagrađen. Ali nagrada nije uvijek u priželjkivanom obliku. Pa da izbjegnemo muku krivnje pripišemo ponešto i karmi, znali o njoj išta ili ništa. Takvi su izlazi neophodni, jer kad ih čovjek ne bi našao nikada ne bih prekinuo potragu za sobom.
Lažna sigurnost
Naći sebe i riješiti vlastitu zagonetku jednako je teško i u tmini i u svijetlosti. Genij ili običan, samo je čovjek koji sam sa sobom treba znati kuda će, zašto će i kako će. Izgubljeni lutaju beživotnim putevima, pronađeni bivaju svjesni svjesnosti svoga bivanja. Fiziološke potrebe svima su iste, ali muke počinju kada se razlike uvide zbog kojih se mostovi između nas razdvoje. Ludo je i pomisliti da će naš život izgledati poput izabrane ogrlice koju smo vidjeli u izlogu, kupili ako smo si mogli priuštiti ili potražili imitaciju iste. Demanti su i neka vrsta pogodnosti u slučaju kada demantiraš samog sebe. Poželjeti sebi sve najbolje odudara od logike, no ipak tako često biva kad zapnemo u mećavi, kad se kotači našeg života vrte na mjestu. Rijetko čujemo da je netko samom sebi poželio sreću, jer tako nešto uvijek od drugih tražimo, iako znamo da smo na svom putu sami bez obzira na pratnju. No zašto ne sanjati o toj lažnoj sigurnosti kako će nam netko odozgo pomoći, jer ti živi snovi i jesu poveznica između neba i zemlje.
Emotivni sklopovi
O danu kada smo začeti postoje izračuni, navodno točni. Ponekad se poklope, pa im vjerujemo, ponekad nas iznevjere, pa unaprijed pretpostavljamo da je u našem trbuhu bio mali nestaško kome će žurba biti vodeća osobina. Tješimo se mi na kojekakve načine prilagođene našem emotivnom sklopu, pa kad sagledamo sa sve četiri strane glatko možemo usporediti čovjeka sa prekidačem. U samo 24 sata koliko puta upalimo i ugasimo svijetlo u prostoru, koliko puta naši prsti stisnu gore, dolje, gore dolje. Kada nas muke satru do poda i kada puzimo ne ostajemo olako u tom položaju, jer se želimo ponovo uspraviti i pokušati krenuti dalje. Svi smo mi rođeni s nekim predznakom, unutarnjim putokazom koja je naša krajnja točka i dostignuća i potonuća. Zato je rijeka svačijeg života ipak mistička, obojana raznim bojama koje vrijeme potamni, pa ona patina na nama često ne naiđe na odobravanje, kao da bi se trebali ispričavati što smo ostarjeli, što se naš krug života polako zatvara. Smije li itko odrediti vrijednost čovjeka, osim Jednoga koji je znao više od ikoga, čije rođenje i danas slavimo. No on to nikada nije činio. On je ljudske slabosti opraštao. On se nije libio oprati tuđa stopala. Zapitajmo se što je izobličilo naše postupke da u tom svetom danu sjedeći za istim stolom, umjesto ljubavi zapalimo iskru potpuno drugačiju od Njegove.
Slika obitelji
Roditeljima četiri odrasla sina blagdani su bili najljepši dani. Slika obitelji na okupu ničim nije mogla biti zamijenjena. Te su godine posebnu pažnju posvetili pripremama… od bora, poklona ispod njega, nekih novih menija, te kolača koja su njihova djeca najviše voljela u djetinjstvu. Željeli su im pokazati koliko su ljubavi uložili u njih od kolijevke do današnjeg trenutka. Trojica su imala svoje obitelji s jednim ili dva djeteta, osim jednog koji je još uvijek sa suprugom čekao da ugleda svoj podmladak. Roditelji su kuću i dvorište ukrasili drugačije nego prethodnih godina. Majka je već od ranog jutra kuhala, vadila najbolji servis za tu prigodu, pazeći na svaku sitnicu. Oboje su bili vrlo uzbuđeni, virili svaki čas iza prozora da ugledaju svoje slike i prilike, a posebno unučad čijih glasova će biti puna kuća. Ručak je bio zakazan za jedan sat popodne, ali naravno uz raniji dolazak da prije sjedanja za stol svatko ispriča svoju poneku novost, uz preporuku da ta novost bude lijepa, da ne pokvari atmosferu blagdanskog ugođaja. I zaista, novost je bila više nego očekivana.
Kao tempirana bomba
Sin se pohvalio kako će nakon dugog čekanja i on postati otac. Nastupilo je oduševljenje svih prisutnih uz čestitke, raspitujući se kako podnosi trudnoću, znaju li spol, te termin dolaska tog malog bića. Kako je snaha bila u 10. tjednu trudnoće, a na sebi je imala široku vestu, ni da su željeli ni bi uočili što se ispod nje krije. Nosila je djevojčicu i objasnila kako ginekolog njezinu trudnoću ne smatra nimalo rizičnom. Jedino na što je trebala pripaziti bile su stresne situacije, zato što je po prirodi emotivno osjetljiva. Znajući kako blagdanski ručak nije mjesto na kojem se očekuje stres, krenula je na njega s uživanjem. Ali stres ne pita u koje će vrijeme ući, a još manje u čije živote. Za vrijeme ručka primijetili su najstarijeg sina kako konzumira vino kao vodu. Majka ga je upozoravala neka smanji tempo, jer će ionako do večeri ostati zajedno kao i svake prethodne godine. No, što su se tanjuri sve više praznili umjesto posluha on je u sebe ulijevao veće količine. Postao je neugodan prema svima, djelovao kao tempirana bomba. U početku su svi zbog tog Svetog dana ignorirali njegove sarkastično-dvosmislene izjave, ali kada je počeo gubiti kontrolu, otac ga je upitao što ga muči. Umjesto njega odgovorila je njegova supruga:
- Dugovi ga muče. Ispričaj im svoju priču, jer nisi jedini koji ne zna kako riješiti problem.
Zvukovi sirene
Umjesto da otvori srce ošamario je suprugu, kojoj je kao posljedica potekla krv iz nosa. Dok su ostali zaustavljali njezino krvarenje, on je iz sveg glasa nastavio vikati vrijeđajući braću, roditelje, šogorice, a najmanje sebe. Atmosfera koja je trebala završiti pjesmom, završila je zvukom sirene Hitne pomoći. Naime, trudna šogorica se onesvijestila od boli, a na njezinim hlačama pojavili su se tragovi krvi. Iz blagdanskog doma obitelj se premjestila u bolnički hodnik, osim najstarijeg brata kojeg su otjerali kući. Sve što je ostalo od Božića bila je strepnja i strah u njihovim očima. Kada su čuli da je snaha uza sve napore liječnika ipak pobacila, njezinom suprugu potonuo je zadnji tračak nade. Pobjesnio je i izravno okrivio brata za gubitak toliko željenog djeteta. Od tog dana bratska ljubav zauvijek je umrla u bolničkom hodniku.