Nema ljudskog bića na zemlji koje želi biti druga violina ili second hand roba. Svi težimo jednom. Biti originalni. Pa kad to ne uspijemo, kažemo 'pegla' nas kriza inspiracije, kažemo nismo nikog imali tko bi našu originalnost gurnuo u prvi plan, kažemo nismo bili shvaćeni, uvjeti su nas porazili… isprika za isprikom prema samom sebi, samo iz razloga da si ne bi morali priznati kako kao krivotvorine životom prolazimo. Iako ni krivotvorina nije lako biti, jer to podrazumijeva dobro oko, pokretanje amplituda u mozgu nam pripomažu da se približimo originalu. Kada smo barem približno slični uzoru kojeg oponašamo, dižemo si cijenu vrijednosti bez obzira što smo svjesni kopiranju originala. Ali dok nas ne uhvate na djelu mi ćemo se vrlo uvjerljivo uvjeravati da su takvi pokušaji naša snalažljivost ulaska u um originala.
Nova istina
Težnja čovjeka da bude prvi na ljestvici određenog područja života s podignutim rukama prema gore, s uzvikom 'Ja sam pobjednik, jer sam u svom području izmislio nešto novo' nije nikad prestala postojati od dana kad je ljudska noga na zemlju stala. Jer kad ti ime i prezime uđe u anale povijesti, svi oni uz tebe, oni iz tvog klana i svoja su imena podigli na ljestvici. Čim si dio klana poznatog imena, sve ti se broji, počevši od zalogaja koji unosiš u usta, odjevnih predmeta, voznog parka, stambenog prostora, čak i suze i osmijeh. Nije ovdje u pitanju imovinska kartica, jer novac je samo prolaznik dok se ne oplemeni u vidljivo djelo. Upravo se po djelu poznaju originali, a prilijepe oponašatelji. Učiniti od sebe brand osobu ipak o nečemu ovisi. O kapitalnoj moći? Nikako, jer ta moć je poput brda na koje se upinješ i padaš. O diplomama? Donekle, jer papir svašta podnosi, ali ne znači da i dokazuje. Moraš imati 'ono nešto', onu žicu koja svira drugačiju melodiju, one riječi koje otkrivaju novu istinu… u svakom slučaju moraš se izložiti opasnosti javnosti, s vrlo jakom predispozicijom otpornosti na kritike zavidnih umova, koji će svojim zlim jezicima poput strojeva tvoje 'ono nešto' pokušati pretvoriti u prah i pepeo, pozvati narod na javni linč, što je dokaz da je baklja ljubavi prema originalima rijetko podignuta, u tuđim rukama nošena. A svi bi se s njima zamijenili, pa kupili ono nešto i u sebe stavili.
Nikad original
Koliko čovjek može samom sebi lagati, još nitko nije izmjerio, pa čak ni on sam, jer saznanje kako nikad neće biti original 'truje iz dana u dan'. Tako je stvorena mržnja u čovjeka, provučena kroz ušicu igle, koja nije mogla sama opstati pa se umrežila, gotovo viralno proširila. Da se time nešto postiglo, čovjek bi još i razumio, ali voditi umne ratove zaista je besmisleno, jer će originali uvijek iznaći način i kad puze i kad stoje na jednoj nozi da iz ničega stvore nešto. To ne znači da je sreća na njihovoj strani, nego neki drugi elementi s kojima su se rodili u službi čovječanstva. Ono najvažnije što treba osvijestiti u sebi je kako pravi originali nikad nisu sebični, pa ako ih upitate kako i vi želite postati makar i mala brand osoba u skladu sa mojim mentalnim sklopom u istom području u kojem original djeluje, oni će vas uputiti u područje vaših unutarnjih vrata, ukazati kako se penjati tim stepenicama, ako poželite biti učenici u njihovim klupama. Osim kada se radi o univerzalnim originalima koji su jako rijetki na tržištu života. Takvi će na svakom području pronaći 'ono nešto' u vama, učiniti vas originalima.
Bliskost od djetinjstva
Marisa i Vigo od djetinjstva su bili najbolji prijatelji. Kako su ih godine uzimale pod svoje bliskost je rasla, ali nikad prešla prijateljsku crtu. Kada bi ih netko promatrao sa strane zaključio bi kako su filmofili, jer su više visjeli pred ekranima nego se družili s vršnjacima. Interes prema glumi zaokupio je sva njihova čula. Već u osnovnoj školi kao slobodnu aktivnost oboje su izabrali dramsku umjetnost, a u srednjoj podigli to na višu razinu. Bilo je za očekivati kako će njihovi pokušaji da nastave tim stopama završiti na studiju u inozemstvu. Uz potporu stipendije, njihova očekivanja su se ostvarila u Londonu. Iako im je nastavni program odgovarao, da bi se istakli među ostalim studentima, dokazali drugima da imaju 'ono nešto' zbog čega će nakon završenog studija postati tražena roba, potražili su učitelja glume koji je nekada i sam bio glumac na špici piramide, ali je iz samo njemu znanih razloga naglo prekinuo karijeru, te posvetio pažnju podučavanju onih koji su i prije prve dobivene uloge smatrali sebe vrhunskima, zaboravljajući pritom da na listi najpoznatijih mogu biti i najružniji ako imaju 'tač' 'onog nečeg' u sebi. Marisi je već nakon prvih par dana taj velikan filmskog platna išao na živce, jer je smatrala kako je njezina kompletna pojava originalna, odskočna daska za velika djela. Počela je uvjeravati Viga kako im je 'starkelja' zavidan, usput ubacujući crv sumnje i u razlog naglog prekida njegove karijere. Iako su do tada bili kompatibilni u mišljenju, Vigo je prijateljicu ukorio rekavši joj: 'Ako tako misliš, ispiši se. Ja ću nastaviti slušati pametnijeg. Tko će zablistati na filmskom platnu, ti ili ja ili nijedan od nas, odlučit će naša poniznost.'
Loša glumica
Učitelj bilo čega, pa tako i ovoga ne sjedi na toj stolici da bi sebe uzdigao, nego nekoga od nas. Prijateljstvo je progutala oblačna noć. Nakon primljenih diploma pokazalo se tko je pogriješio. Marisa je dobivala sporedne filmske uloge, a Vigo je postao zvijezda filma. Možda bi i ona napredovala, da u nju nije ušla mržnja. Postala je izdajica vlastitog zanimanja lažući tabloidima o Vigu, koji ju je nekad tješio čak u vrijeme bolova mjesečnice. Javno ga je prozvala muškom prostitutkom. Na premijeri filma u kojem je on po svim kritičarima briljirao i bio predložen za vrlo prestižne nagrade, umjesto čestitanja i povratka u naručje prijatelja koji se nikad nije promijenio, zbog mržnje mu je pljunula u lice. Kako je bila loša glumica, pokušala je preko pljuvačke postati brand osoba. On je maramicom obrisao pljuvačku i osmijehom koji je uvijek bio neodoljiv Marisi mirno odgovorio: 'Da pamet našeg zajedničkog učitelja glume nisi ponizila prije nego si se uvjerila, da nisi imala krivu percepciju sebe, danas bi naši trenuci imali miris najboljeg parfema.'
Tragičan kraj
Marisa je završila na klinici za mentalno bolesne, primala elektrošokove. Kada ju je zadnji put posjetio, bila je u stanju katatonije. Nakon te slike, Vigo se okušao u pisanju scenarija koji je bio preslika života Marise. Dobio je Oskara za scenarij. Čuvao ga je na posebnom mjestu u svom domu i uz njega stavio njezinu fotografiju. Kada je ušao u sedmo desetljeće, često bi sjedio sam, zagledan u tu prestižnu figuru i nasmijano lice Marise, njegove davno izgubljene prijateljice u svom umu. Jednog je dana uzeo figuru Oskara i otišao u sanatorij. Sjedila je u stolici kraj prozora. Nije ga prepoznala. On joj je nježno položio u ruke tu prestižnu nagradu, koju je ona na njegovo iznenađenje čvrsto obuhvatila. Rekao joj je: 'Ovo pripada tebi Marisa, jer da tebe nije bilo ja nikada ne bih napisao tako originalan scenarij.'