Duboka povrijeđenost čovjeka na svašta natjera. Iako se obuzdava i pokušava krenuti dalje nakon što mu netko u koga je vjerovao zabije nož u leđa, dok ga je on ljubavlju obasipao, planirao starost, lijepio slike u albume, da kad onemoća, barem prelista stranice svoga života.
Ljudska duša ne podrazumijeva podmukle poteze, ishitrene odluke, zaviti prevarom čovjeka u crno, zalupiti vratima, otići i prekrižiti ga kao broj u kalendaru. Ali duša i njezini postupci uvijek su u drugom planu, jer u prirodi čovjeka razum uvijek nadvlada kao i karakterne osobine koje svatko sam od sebe skriva, uljepšavajući ih prema prilikama. Zamijeniti osobu kao da je košulja, ostaviti je poput psa na cesti, samo zato da bi zadovoljio ponekad i umišljene čežnje, računajući kako će s nekim drugim pronaći podudarnosti, živjeti u bajci koju si je sam osmislio. Ni stvari se ne odričeš tako olako, jer ti ipak vremenom srcu prirastu, pa čak i kad im svrha postane beskorisna, lijepo ti je uz nju biti, ako zbog ničeg barem iz poštovanja prema godina u kojima ste zajedno služili svatko svojim potrebama.
Izazvati tuđu patnju da bi sebe usrećio, kad-tad će nas proganjati, pa ćemo se pitati kakve smo ruševine iza sebe ostavili i je li onaj koga smo napustili mogao podnijeti takav udarac u srce. Kažu ne treba vrijeme brojiti i složila bih se s tim, sigurna kako vrijeme broji ono što smo nekom učinili. Ako nam računi nisu čisti, a kad muškarac ostavlja ženu zbog druge žene pripisujući joj nedostatke, a sebi odlike, neka se pita hoće li s visokim kamatama platiti dug. Kako čija psiha reagira unaprijed je teško znati, pa računica zavolim te i odjednom ne volim te, ne samo da psihu zaljulja nego može izazvati i razoran potres u nama. Oni čija je namjera igrati se emocijama, neka se igraju lutkama, a ne živim ljudima. Kad nas unutarnja bol omami, što će od nas nastati i u kakvo ćemo stanje doći, oporavljeno ili sumanuto, neumjesno je predviđati. I kofer kad izgubiš, poduzmeš sve da bi ga vratio, jer se u njemu nalazi nešto tvoje, uložen trud u odabir, da zgužvano bude ispeglano i uredno složeno, jer nikad ne znamo tko će ga otvoriti, po njemu prekopati i po onom nađenom o nama mišljenje stvoriti.
Tako i s ljubavi dvoje ljudi koji će u istom prostoru dane provoditi, iz istog lonca jesti, čak se i dogovoriti na kojoj strani kreveta je kome milije spavati. Sve to izgleda tako sitno, a toliko bitno. Dati sebe nekome da s tobom raspolaže kroz ustupke i oproste, sjetiti se ruke koju često preko očiju stavimo praveći se da ne vidimo, jer nam je stalo da zajedno trajemo. Nema te isprike ili onog 'žao mi je' koju će itko primiti i zadovoljan ostati. Ljubav jasno govori potrudi se od prvog do posljednjeg dana, jer svaka druga koja će na moje mjesto doći u što će je vrijeme promijeniti, možda učiniti upravo isto tebi što si ti meni, nikad ne znaš dok ne saznaš. A kakva ću ja postati nakon što me zamijeniš? Iako ćeš reći ne zanima me, što ćeš reći ako pogriješiš, pa tvoje ime uz moje ponovo drugi vide. Da je to moguće pokazat će ova priča.
Kako sam postala razaračica tuđih brakova?
Bio je 24.03.1999. Damjana je obožavala taj dan i svake ga je godine slavila. Izabrala ga je u dogovoru s Tiborom, svojim suprugom kao dan početka ljubavi. Uvijek bi tog dana provodili uobičajene 'rituale'. Tibor bi donio ogroman buket cvijeća i malu kutiju negdje u cvijeću skrivenu, u kojoj su bile ženske drangulije od zlata stvorene. Prsten, naušnice, ogrlice, narukvice. Nije bila sakupljačica nakita, ali je voljela na sebe staviti da Tibora usreći. Oboje na vrlo dobrim poslovnim pozicijama, sve su imali, osim jednog zbog čega su često zajedno plakali, nadom se podupirali, vjerovali da će i to ostvariti. Silno su željeli imati dijete.
Odlučili su usvojiti, pa su zahtjeve za usvajanjem uredno predavali. Ali ponude djece s potrebama nisu mogli prihvatiti, zbog poslova koja su podrazumijevala putovanja. Svjesni da će ipak podijeliti život udvoje još ih je više približilo jednog drugome. Pronašli su dodatne hobije, odlazili u domove za nezbrinutu djecu da pomognu, da ugase žeđ s tim nevinim mirisima, kupovali darove, izigravali roditelje. Tog dana slavili su 10 godina braka. Tibor ju je iznenadio uz glazbu i svijeće, iznajmio restoran samo za njih, jer je želio da budu sami, da je još jednom zaprosi, da zavjete obnovi. Da je bolje pogledala u njegove oči ne bi bila toliko oduševljena njegovim postupkom, nego bi se okrenula i otišla. Barem bi izbjegla šok koji je doživjela nakon tri mjeseca. Rekao joj je da odlazi, da je našao novu, bolju od nje. Dok je ona nijemo gledala u njegove ključeve na stolu, njega više nije bilo. Sporazumne rastave nije se ni sjetila. Sve stečeno joj je ostavio, ali kad je saznala da se ubrzo nakon rastave oženio, opsjela ju je osveta. Postala je uništavačica tuđih brakova. No, to je nije smirilo. Promijenila je metodu. Kako je bila imućna, promijenila je izgled do neprepoznatljivosti, ime i adresu. Prošlo je 9 godina od njihovog rastanka. O njemu je sve saznala i krenula u napad razoriti njegov brak. Tibor se u nju jako, jako zaljubio i učinio kobnu grešku. Rastao se od njezine suparnice s kojom također nije imao djece. Kako je ljubav Damjane prema njemu odavno umrla, ona je glumila. Jedne večeri kod nje u stanu rekao joj je: 'Tvoj glas me podsjeća na moju prvu ženu.' Nikad se Damjana nije slađe nasmijala. Odgovorila je: 'Ja i jesam ona prva, ostavljena, zamijenjena. A sad idi, lažljivče ako imaš kome. Za mene si napokon zaboravljen slučaj.'
MISAO TJEDNA
Prije nego ostavljaš, razmisli koga ostavljaš, jer inače uzalud planiraš.