Čovjek se pita, hoće li ikada on doći na red ako ne zna dobro protumačiti sve primljene poruke upućene njemu od drugog bića? Nikad.

 SHUTTERSTOCK
Kad je o ljubavi riječ...

Jedne stvari se moramo sjetiti uvijek kad se od nas traži da učinimo nešto za druge

05. listopad 2022.
Zar se više bojimo da će nas odbaciti oni koji nas zapravo iskorištavaju, nego da koristimo poklonjeni nam život u svrhu koja nama odgovara?

Dođe vrijeme kad se čovjek mora suočiti sa svime što je činio, s riječima koje je izrekao, s postupcima zbog kojih je možda požalio, a odraz vremena uvijek je u našim očima. Suze su uvijek poput teške kiše koje govore nijemom tišinom. Zapravo je krik istine onaj koji nas prizemni. U posljednjih par godina sve je krenulo naopako. Nedefinirana pitanja, nedefinirani odgovori. Kao da živimo izgubljeno vrijeme, a ispada da ga silno želimo vratiti. Kako, ako nam je komunikacija slomljena, preusmjerena na vlastitu krivnju ili krivnju drugoga? Je li naša isprekidana tematika i upadanje u tuđe rečenice posljedica emotivnog umora, neka vrsta predaje zbog nakupljenih razočaranja, mobinga nad našim osjećajima, samodokazivanja, a možda i dokazivanja iz straha kakva nas promjena čeka ako pružimo otpor ili samo priželjkujemo razumijevanje. Sve je to nepotrebno i činiti i osjećati, jer danas je previše nemilosrdnih, a premalo milosrdnih ljudi. Ispada, kako se mi umjesto borbe za sebe, zapravo borimo za druge.

"Najbolje za tebe"

A kad dođe naše vrijeme u kojem nam je potrebna bilo koja vrsta pomoći svi se ograđuju i kažu: ‘Ti znaš što je za tebe najbolje‘. Auu, strefilo nas iznenađenje… kad čovjek čuje takvu rečenicu zapita se, je li bolje pomagati sebi ili onima oko sebe. Čovjeku treba malo vremena da shvati zašto se drugima podređuje, udovoljava, popušta, dopušta, ispravlja njihove greške ili ih zbog izgubljenih živaca pripisuje sebi, zadržava se i dalje u okolini koja mu ni po čemu ne odgovara… dok bih sve nabrojila što činimo i koliko se mentalno oštećujemo pukla bi mi glava. A da nam glava svima puca od prisiljavanja samih sebe da mislimo umjesto drugih, jer njihove su misli blokirane (ako si lažemo ili prihvaćamo tu serviranu laž) onda ne želimo dobro sebi, nego samo njima. Od tog kruha nikad se nećemo najesti, već će nam takav kruh na kraju prisjesti. Da bi se zaštitili od njihovih napadnih i gotovo ucjenjivačkih zahtjeva, prisjetimo se vlastitih i tuđih iskustava. Rijetki su vratili ono što su dobili. Dužnost, zahvalnost i slične osobine koje su trebali pokazati kada je nama bilo potrebno namjerno su zaboravili primijeniti, pod krinkom prozirnih isprika ili što je još bolnije bez imalo srama. Još su nas optužili kako smo sebični, dok su svoju sebičnost pomeli pod debeli tepih. Zato više nikom ne opisujemo svoje pravo stanje, jer smo se uvjerili da slušači ne pokazuju dovoljno interesa dok im se povjeravamo. Skraćuju našu priču neumjesnim dosjetkama, vidljivom nervozom, promjenom teme ili skreću pozornost iznova na sebe, kao da je njihov život važniji od našeg. Vidno izmučeni od truda da ih ne uvrijedimo, opet im dajemo prednost postajući po tko zna koji put opet mi slušači i pomagači, a oni ugnjetavani i umorni od životnih zadataka.

Ravno u srce

Čovjek se pita, hoće li ikada on doći na red ako ne zna dobro protumačiti sve primljene poruke upućene njemu od drugog bića? Nikad. Ako poruke površno prevodi, tada će se mučiti do iznemoglosti. Pogled drugog čovjeka dok vam govori puno otkriva, zato u njegove oči uporno gledajte i dešifrirajte. Nećete požaliti. Jer, onaj koji vas istinski voli neće zaboraviti koliko ste sebi uskratili za njegovu sreću. A onaj koji vas treba, taj će vas uvijek naći, a onaj koji vas zaboravi nije vas nikada ni bio vrijedan. Svi smo mi ovisni o drugom čovjeku do samoga kraja, ali to ne znači da svatko sebi ipak nije najvažniji. Koliko god zanijekali, ipak smo ovisni o poznatima (obitelj, prijatelji) ali i o nepoznatim ljudima. Tu nema iznimke. Ali, jedno je toga biti svjestan i pritom objektivno sagledati činjenice, a drugo je subjektivno očekivanje kako će to netko shvatiti. Upravo nas taj subjektivan osjećaj pogađa ravno u srce, jer se radi o onima koje volimo i zbog kojih smo često i prečesto sebe zanemarili, išli protiv sebe oduzimajući si vlastito slobodno vrijeme, a sve iz razloga da se njihova ljubav prema nama ne ugasi ili ohladi.

Podjela brižnosti

Zar smo zaboravili da ova zemaljska ljubav ima recipročnu vrijednost? Ako smo odlučili biti na raspolaganju pravdajući se ljubavlju, onda i njihova ljubav prema nama mora razmišljati na isti način. Iako nam se traženja nimalo ne moraju podudarati, ljubav uvijek zna kako uzvratiti dobivenu uslugu. To je podjela brižnosti čija je uloga održavati ljudske međuodnose, a ne uzimati ‘zdravo za gotovo‘ kako meni netko mora nešto dati ili učiniti, a ja samo kad mogu ili mi se hoće. Naši su stari imali potpuno pravo kada su nakon zadobivenih ‘emotivnih opeklina‘ zaključili: ‘Kad jednom pružiš prst, vremenom drugoj osobi ni cijela tvoja ruka neće biti dovoljna‘. To ne podrazumijeva da se čovjek posveti samo sebi, nego da pripomogne u granicama svojih mogućnosti, ali uz uvjet da oni koji od nas potražuju, poštuju i uvažavaju preusmjeravanje našeg vremena na ono što njima olakšava ne shvaćajući pritom naše mogućnosti olako, zato što mi pristajemo. Čim se takvi uvjeti ignoriraju, brižnost više nije podijeljena, nego iznevjerena. Svako iduće popuštanje navest će ih na pomamnu sebičnost, pa kad potpuno onemoćamo prepustit će nas samima sebi, jer oni imaju samo razumijevanja dok smo im od koristi. Iako se od voljenih nadamo najboljem, nada nas uvijek ne spašava, nego prije iznenadi i to većinom neugodno.

Odricanje od vlastitog življenja

Zadovoljavati nečije potrebe bez prethodnog promišljanja je odricanje od vlastitog življenja. Zar se više bojimo da će nas odbaciti oni koji nas zapravo iskorištavaju, nego da koristimo poklonjeni nam život u svrhu koja nama odgovara? Ionako na kraju krajeva sve emotivno proživljavamo sami, iako se uvjeravamo kako nam nečija riječ ili prisustvo itekako mnogo znači. Pomaže svakako i dobro dođe, ali nas nitko neće svojevoljno zamjenjivati zauvijek već ponekad, kad im vrijeme dopusti i dok im suosjećanje ne dosadi. Naša emotivna proživljavanja na trenutak mogu oni umiriti, potaknuti nas na razmišljanje, ali na kraju sve prepuštaju nama. To dokazuje da ljubav prema sebi i svom životu, kao i briga o sebi ipak su na prvom mjestu. Sjetimo se toga kod svakog traženja od nas da nešto učinimo za druge. S rezervom uzmimo u obzir obećanja i najvoljenijih, jer nikad ne znamo tko će na njih utjecati i kako će se njihovo ponašanje vremenom okrenuti, možda i protiv nas. Takvo ćemo vrijeme dobro utrošiti, a sve ostalo bit će uzalud potrošeno vrijeme koje ni ljubav neće uspjeti opravdati.

MISAO TJEDNA

Potreba za ljubavlju tjera čovjeka na nemoguću misiju.

Teme
Linker
03. studeni 2022 08:25