Može li itko pobjeći od tuge? Možemo pokušati, ali pobjeći nikada. Pa onda je bolje reći, dobrodošla, tugo moja. Iako bismo radije živjeli bez nje, zapitajmo se, je li upravo ona dodatak našoj potpunosti. Usporedimo je sa svijećom. Onaj mali plamen otopiti će vosak, osvijetliti tamu u kojoj duša biva dok tuguje. Dovoljno je čekati. Tuga opstoji jedino u kontrastu. Odvija se u nužnoj dualnosti, kreće u ravnoteži, a stvari su uvijek jednostavne. Neodvojiv je osjećaj tuge od osjećaja sreće. Ta činjenica je neupitna, neumoljiva i upravo ona potvrđuje kontrast naših emocija. Inače, u nama bi ostalo samo sivilo. Kemijski elementi tuge plešu u nerazdvojivom zagrljaju, titraju i spajaju se u prelijevanje, stvarajući deltu svih nama znanih osjećaja. Svjedočimo i proživljavamo toliko trenutaka duboke tuge, pa je neizbježno da nas ta količina ne preplavi svojim tijekom unutar naših bića u cijelosti. I teče tako na sve strane, do svakog, jedva dohvatljivog kutka pokrivenog tamom.
Jedna opasnost
Osjećaj tuge sasvim je prirodan za čovjeka. Svaka pomisao, svaki zamišljaj, svaka imaginacija o tome da je tuga pojava koja nas pohodi tek kao nekakva sekundarna emocija, netočna je. Kako treba znati sa srećom, tako treba i s tugom. Kad promislimo dublje, nema tu razlike. Dok jedna odlazi, druga dolazi. Znači, riječ je o izmjeni. Jedina opasnost koja postoji je ako na vrijeme ne shvatimo tu ravnotežu. Tada je lako odvesti sebe prema ekstremnom, posebno u tuzi, koja će nas s lakoćom svoje intenzivnosti ostaviti da patimo, često i do kraja života. To možemo nazvati ispadanjem iz tračnica. A kada i ako ispadnemo iz tračnica cjelokupna kompozicija našeg vlaka, koji je život sam, izletjeti će u visoku travu, pa će pronalazak izlaza potrajati duže, jer smo previdjeli ekstremno stanje. Predati nekom svoju tugu nije moguće, ali ju je moguće ispričati. Vrijeme u kojem živimo uvjetuje našu tugu trajanjem, kao da je u pitanju neka nakaradna pojava koje se treba što prije riješiti plošnim terapeutskim zahvatima ili magičnim medikamentima. O čemu se tu radi? Očito o izvrnutoj metodi, bezobzirnoj i neprirodnoj zbog nečije koristi. Uostalom, stara je to priča. Takve je najbolje ostaviti u visokoj travi, da čame u njoj dok ne shvate kontrast čovjekovih emocija. Sivilo, dame i gospodo, ostavimo njima.
Mistična ravnoteža
Elementi tuge kolaju našim tijelima i postižu stanje mistične ravnoteže. Tako treba biti. I dok je god tako, mistična rijeka našeg postojanja nastavit će teći mirno i nezaustavljivo, krećući se u gipkoj ravnini svojeg beskraja. I kao što je uvijek bilo sa svime, sve je na nama i u nama. Svaki gubitak voljene nam osobe podrazumijeva osjećati tugu u svim njezinim nijansama. A duljina trajanja zasigurno će biti proporcionalna našoj osobnosti. Zato tugujmo, dok možemo. Jer time ćemo sebe poštedjeti obmane da naši osjećaji moraju biti suzdržani. Ne mogu osjećaji imati pravila, niti nam ih itko smije nametati, tko nam zaista želi dobro. Kad nekog izgubimo zauvijek, kada se rastanemo s osobom čije nas je značenje dopunjavalo, ne osjetiti se tužnim ili bolje reći izgubljenim u tuzi bio bi dokaz da smo pogubljeni, da nas je grabežljivost pohlepe odvela prema dijamantima ispraznosti. Ako je čovjek ljubav, to si nikad neće dopustiti. Dopustit će da tuga ostane u okviru njegovih prozora. Da je zagrli, zato što ga ona čini čovjekom kakav je. I proći će to vrijeme i tuga će se izgubiti u vremenu, a naši će prozori još jednom, biti osušeni od suza. Iako je tuga pomrčina naše sreće, kako pomrčina Sunca napusti Sunce, tako će i tuga nas. Jednom će odustati od nas. Iako joj nećemo zahvaliti na posjetu, ipak joj moramo dopustiti, popustiti, pustiti se, da nas nosi u svom, po nas, neudobnom naručju, inače će nas razbacati na sve strane unutar nas samih, baš poput olujnog vjetra, koji odnosi sve pred sobom.
Skrivena vrlina
No, može li tuga postati i ugodan povjetarac? Može, ako se prema njoj odnosimo puni brižnosti, ako je prihvaćamo kao skrivenu vrlinu koja se nikad olako ne prikazuje. To bi bili naši najiskreniji trenuci, jer htjeli si mi to priznati ili ne, ne dopuštamo tuzi da nas tako lako napusti, već joj dozvoljavamo da se u nama otvori poput cvijeta čije latice čekamo da otpadnu same. Dopustimo si govoriti srcem, onim srcem koje snažno udara, jer tada nikada nećemo izgubiti ravnotežu svoje prirode. Ostati ćemo u domeni onoga što jesmo, živjeti u vrtu prepunom misli i osjećaja. Važno da je govor našeg srca jednostavan i svima razumljiv. Ali dovesti sebe u takvo stanje možemo jedino ako se umanjimo u svojim ishitrenim padovima i skokovima. Treba znati čuti otkucaje vlastitoga srca. Treba znati čuti otkucaje tuđih srca. Treba željeti putovati u daljinu. A daljina je upravo to mjesto na kojem stojimo, unutar nas samih. Daljina je savjest i saveznik naše tuge kao i naše sreće, a jedna i druga iznalaze prostor na kojem bivamo. Pronađemo li taj prostor u nama osigurat ćemo se od pretjeranog rastezanja našeg ega, jer nas ego i dovodi do puknuća. Uvijek je bolje ostaviti sebe u dahu, udisati vlastitu tugu, znati da je ona poput mijeha, obična, ljudska. Kako upoznati puls ljubavi, ako ne upoznamo puls tuge? Taj puls o kojem toliko ovisimo, svakako želimo ujednačiti, bez preskoka, zato i bdijemo nad njim, podvrgavamo ga kontroli, jer se time branimo od dolazećeg straha.
Naša obrana
Od čega se branimo tugom? Od potpunog raspada naše duše, zaustavljajući u isto vrijeme povremenu mahnitost našeg ega, jer bolje da ustukne ego, nego da nas tuga učini bezdušnima. Zato se tuga čije stanje najteže podnosimo pojavljuje s vremena na vrijeme, da nas učvrsti u duhu, Božjem naumu, što uvijek ne uspijeva, jer mi teško pristajemo na kompromise koji nam ne odgovaraju i odbijamo ostati u dosluhu vlastite nam suprotnosti. Biti duboko svjestan stalnih kretanja u našem biću, ne možemo, dok ne prihvatimo promjenjivost samoga života. Važno je upamtiti, da je samotna tuga ono što svakako treba izbjeći, pa je itekako poželjno pronaći osobu koja će u tišini saslušati osjećaje koji nas bacaju na koljena, ali bez dobronamjernih smjernica i upadica. To je mudrost pristupa nečijoj tuzi. Tuga će sama pronaći put, pa preskočimo pitanje: Je li moglo biti drugačije? Jer tuga bi odgovorila:
- Da je moglo, bilo bi.
Uvijek je bolje upoznati suprotnosti naših emocija i usporediti je s refleksijom. Ako ne isprobamo okus crne i bijele čokolade nikad nećemo naučiti koliko je lijepo živjeti bez obzira na svjesnost o ljudskoj prolaznosti. Sve ima i svoju drugu stranu da bi slika bivanja čovjeka bila potpuna i dovršena. Inače će slika našeg života ostati nedovršena, a mi se osjećati kao putnici u pustinji bez vode.