Želimo čitati, želimo znati, želimo komentirati odvajkada, a ne samo danas ili sutra. Mnogima se život sveo na komentatorski veo koji nas uzdigne ili paučinom prekrije. Onima labilnijima može uništiti živce, staviti ga pod upitnike. Jer čim čovjek nešto napiše i javno objavi, a mogućnost komentiranja je otvorena, streljana je postavljena, meta jedva dočekana. Ali samo nije u tome stvar. Oni koji javno istupe kao autori svjesni su činjenice kako će njihove riječi nekoga ubosti, nekog educirati, nekog pomesti, a nekom vjetar u leđa dati. Teorija na papiru kod ljudi upali alarm. Razlog nepoznat ili možda poznat. Pa ne pišu autori o njima, nego iznose samo općenitu 'sliku' iz vlastitog razuma s naglaskom kako oni to proživljavaju i doživljavaju.
Kao da smo u ratu
Ako nam se mišljenja ne slažu, čemu napadi, kao da smo u ratu, ovog puta verbalnom, kao da će to promijeniti mišljenje autora. Tko se zadubi u komentare, pročitat će svašta s dodatkom srca ili cvijeća ili one grimase koja oponaša bljuvanje zelene boje. Ne zna čovjek da li da se smije ili plače, ignorira ili još bolje da se zapita što je snašlo ovu dušu da svoje osobne nevolje prenosi na druge. Je li netko takve komentatore odavno 'ubio' u pojam, zgazio kao mrava, zlostavljao u djetinjstvu mentalno ili fizički, pa svoj loš životni put ispravljaju na nevinima? Je li takvo vrijeme uvijek vrijedno truda? Zanimalo bi me kada bi prije nego komentiramo morali uplatiti novčani iznos, bi li to spriječilo iživljavanje ili bi zlostavljači tuđeg uma i dalje dijelili lekcije, makar si time nabili dugove, založili nekretnine… jalova je to rabota koja nikog nije izliječila, a onih par istomišljenika zanemarivi su među milijunima. Ljudi koji su svojim obrazovanjem stekli titulu komentatora – analitičara, također su izloženi toj napasti što ukazuje kako je čovjek zbog otvorene platforme komentiranja prešao granicu svake pristojnosti, a posebno kada mu je komentar usmjeren više na osobu koja je potpisala ili izgovorila tekst nego na značenje riječi u tekstu.
Vrijeđanje inteligencije
Možda bi bilo dobro otvoriti dvije rubrike komentiranja, jednu o djelu, a jednu o autoru djela. Koji dio vage bi u tom slučaju bio dolje, a koji gore? Je li komentiranje i besplatno oglašavanje sebe, usputno se smatrajući i koautorom, jer se očito samostalno ne usudi ili ne zna obraditi teme, jer mu znanje zašteka na pola, a koncentracija se poput svijeće ugasi. Ovako je lakše. Bez imalo ulaganja, bez otvaranja vlastitog portala koristiti portal u glavi, svirati tipke tipkovnice, biti 'glazbeni' urednici nečijeg uradaka. Pametovanje u komentarima ne postiže uvijek dobru cijenu. Ali o tome treba razmišljati prije, a ne kasnije, jer nitko ne može znati iako su komentatori češće skriveni nego otkriveni, što će se nakon komentara koji vrijeđaju autora dogoditi u autorovom umu i kakav će postupak iza toga autor poduzeti. Zato je bolje promisliti prije nego se riječi nađu na komentatorskoj platformi, nego snositi posljedicu. Jer ima autora koji kad 'pukne' jer mu komentatori vrijeđaju inteligenciju ulazeći u privatni prostor njega kao osobe i njegovog djela nikad ne zna hoće li se netko zbog toga toliko zainatiti da pronađe onog, ako treba i u mišjoj rupi i upita: 'Tko ti je dopustio da u moje djelo stavljaš svoje prljave prste?' A oni koji ne skrivaju svoje pravo ime, njihov će feedback dati krila autoru da piše još bolje, jer autor ne piše samo zbog sebe nego i zbog čitatelja. Ako oni bezdušni misle da su svojim komentarima postigli uspjeh, jako su se prevarili.
Skriveni igrač
Čovjek s nadimkom Johnny bio je ovisnik o komentarima. Nije se fokusirao samo na platforme određene tematike, nego je lepršao na sve strane. U jednoj je bio Johnny, u drugoj Bill, u trećoj je bio 'Pustinjska lavica'… skriveni igrač svojih frustracija. Pohvale su za njega bile strana riječ. Iako dijete alkoholičara, majke koja se bojala i vlastite sjene te sestre s dijagnosticiranim Touretteovim sindromom, umjesto da pomogne obitelji vrijeme provedeno za ekranom bilo je bitnije. Zatvorena soba, pisanje 'plahti' na ekranu, proučavajući način na koji će autora pogoditi u živac. Odlazak na posao bio je samo usputna stanica zbog održavanja egzistencije. Kako se svatko u toj obitelji morao baviti svojim problemima, nitko nije obratio pažnju kakva je vrsta 'ovisnosti' počela razarati taj um. Tolika verziranost u komentarima, izostavljajući poruge, rečenice bi obično glasile ovako: 'Malo više pismenosti ne bi škodilo, tekst ste prepisali, a predstavljate se kao autor, obrada Vaše teme zahtjeva doradu…'.
Ponižavanje autora
Što se duže komentari pišu, čovjek se lakše verzira kako na 'gospodski' način poniziti autora. Sljedbenici takvih često se namnože. Čovjek sa sto lica odjednom se okomio na jednog autora iz vrlo eminentnih novina koji je vrlo britko 'secirao' političku scenu i njene aktere. Autor nije nikog štedio, jer prije svake objave svog teksta vrlo je detaljno istražio što se krije iza paravana, s činjenicama koje su se itekako mogle provjeriti. Inače je imao vrlo istraživački duh i njegovi tekstovi nisu bili svedeni samo na domaće političare nego i na inozemne, zbog čega je puno putovao. Izrazito je volio svoj posao, pa ga je i kod kuće obavljao ponekad i do ranih jutarnjih sati. Razotkrivao je sve političke špekulacije, usput se nadajući jednog dana sjesti i na uredničko mjesto. Supruga je to izvanredno tolerirala, iako joj je često puta nedostajao i u krevetu, razumijevajući njegovu ambiciju, čak je i podržavala. Kako nisu imali djece zbog njezinih nerješivih problema i ona se posvetila karijeri. Međutim, njezina karijera podrazumijevala je i određeno radno vrijeme, pa je nedostajanje supruga dugo godina kompenzirala druženjem s prijateljicama, obrađujući one poznate ženke teme, od modnih trendova do prepričavanja spletki i intriga, ali nisu izostavile ni temu o muževima.
Razotkrivanje
Edo je inače bio vrlo strpljiva osoba, ali kako su se komentari sve više zaredali koji su mu indirektno ponižavali inteligenciju, što sigurno nije promaklo ljubiteljima čitanja komentara, iako nije bio od onih koji se lako slome, zaintrigiralo ga je zašto je osoba baš njega izabrala. Potrudio se razotkriti lažne profile jer je po načinu pisanja 'uhvatio' da se ispod svih lažnih profila krije ista osoba. Zamolio je prijatelja koji je bio ekspert na tom području za razotkrivanje te osobe te sazna adresu stanovanja te osobe. No, odgovor nije čekao dugo, tek nekoliko dana. Kada je saznao adresu i ime osobe, mislio je da sanja. Naime, u pitanju je bila njegova supruga, tiha, mirna, povučena. Sjetio se one narodne koja nije uzalud izrečena 'tiha voda brege dere'. Zašto je njegov brijeg htjela potkopati, želio je saznati jer to je bio jedini način da onaj emotivni nož, zabijen u leđa, izvuče sa što manje rana na srcu. Pozvao ju je na večeru uz svijeće što je ona shvatila kao obnovu romantičnog zbližavanja i njegov strah od napuštanja. Nakon večere rekao je: 'A sad slijedi poklon, besmrtna moja ljubavi.' Predao joj je žuti fascikl sa svim dokazima, a ispod tih papira zahtjev za sporazumni raskid braka. Pogledao ju je ravno u oči i rekao: 'No comment.' Okrenuo se i otišao.