Intuicija nas često vuče na jednu stranu, ali mi kao za inat odemo na potpuno suprotnu, vođeni egom i logičnim razmišljanjem, pa ono što nam intuicija 'govori' križamo prije pokušaja. I tek kad se pogreška dogodi pomislimo negdje u sebi zašto smo taj unutarnji 'glas' porekli, pregazili razumom, kao da ne razumijemo gradivo samoga života. A gradivo jasno ukazuje kako imamo anđela čuvara, zaštitnika bez upitnika, besplatnu ruku spasa. Da biramo živjeti bez opterećenja, tom nenametljivom šapatu u nama uvijek bi dali prednost, jer da je on izostao kako bi prvi ljudi na Zemlji preživjeli? Skepticizam nije za odbaciti, ali treba znati gdje ga primijeniti. Kao što ne možemo priliku uhvatiti u ruku nego samo provesti u praksi, možda upravo iz tog razloga što intuiciju nemamo gdje smjestiti pa je ni ne doživljavamo kao priliku, kao ispisanu poruku u nama, umjesto pažnje na nju preusmjerimo se prema razumu. Iako je razum naš vodič kroz život, intuicija je ona sjena koja nas uvijek prati, koja nam pomaže da izbjegnemo čavle na cesti. No, ljudska vrsta teško se prilagođava balansiranju, a pouzdano povjerenje u sebe iz dolazeće intuicije uvijek važemo s pitanjem na usnama je li točan ili netočan taj senzitivno-osjetilni osjećaj koji izlazi iz okvira našeg realnog shvaćanja.
Provjereni put
Mi smo inače kao ljudi skloni ići provjerenim putem, a metafizičko 'putovanje' staviti pod rezervnu opciju ili je potpuno zanemariti, jer ako je uzmemo u obzir onako istinski, onda smatramo da više nismo gospodari svog života, da netko drugi upravlja nama. Kada bi čovjek čovjeka upitao definiraj sebe, mi bismo krenuli od nabrajanja naših osobina fizičkog i mentalnog dijela, znači dokazivog, a sve što je eterično vezano uz nas radije pokrijemo mahovinom, pravdamo se nedostatkom vremena da nas okorjeli realisti ne proglase pomaknutima. Jer propisi o čovjeku moraju podastrijeti dokazni materijal, a kako se intuicija ne može provjeriti, kao što se ne može provjeriti kako ona uistinu funkcionira, ona i dalje ostaje kao neprihvatljiva primjena u svakodnevnom životu. Da barem možemo sve izbrisati, posebno ono neugodno što ničemu ne možemo pripisati nego našem ili nečijem razumu, vratiti se na početak i učiti iznova, biti poput praznog papira, te dopustiti olovci u nama da ispisuje riječi, a mi se posvetimo slušanju tih duševnih nota u nama. Ali to se nikada neće dogoditi osim u nekim mrvicama koje će na kraju pojesti ptice rugalice, a takvih je sve više.
Spasonosna nit
Oni koji pokušavaju otkriti pravu tajnu o sebi ne nailaze na odobravanje svoje okoline. Čim čovjek odstupi ili istupi iz ustaljenih redova i javno obznani da ne prihvaća ponuđenu mu definiciju sebe, stigmatiziran je kao izrod ljudskog roda. To je vrlo zanimljivo s obzirom u kojem stoljeću živimo kako čovjek proširuje svako znanje, a znanje o samom sebi bez obzira na sve duhovne instruktore, inspirativne kreatore … ostaje i dalje u povojima. Jer, teško je poreći da tu intuitivnu crtu ne nosimo svi u sebi, tu zlatnu slamku koja unaprijed zna svaki naš postupak, pa stoga i reagira da nas upozori na potencijalne opasnosti, da nas zaustavi na vrijeme. Čemu darovi ako ih ostavljamo u kutiji? Intuicija je ništa doli dar Univerzuma, spasonosna nit, imunitet koji nas štiti, misao koja je jača od svake premise.
Osjećaj slobode
Zoran je osim svog osnovnog zanimanja bio i instruktor skijanja. Uvijek su ga zanimale te bijele staze ali ne zbog dodatne zarade, nego zbog osjećaja slobode. Nazvao se letačem bez krila dok bi se brzinom munje spuštao niz padinu, a urođena gibljivost njegovog tijela bila je dodatni motiv da svoju vještinu u kojoj je istinski uživao pretvori u hobi koji mu u materijalnom smislu nije bio višak, niti bi ga spremao u banke kao sigurnost za stare dane, nego ih je uložio u putovanja. Prvo putovanje koje je želio doživjeti, taj san svih putnika bila je vožnja Transsibirskom željeznicom što si je i priuštio. Iako je te godine zbog putovanja pauzirao od hobija još je više zavolio to nepregledno bijelo prostranstvo. Nije Zoran bio sanjar po prirodi niti okorjeli avanturista i poklonik rizika. Bio je zapravo vrlo jednostavan mladić koji je želio upoznati svijet, zato su mu zime i ljeta bile najvažnija godišnja doba. Kako o nikom nije bio ovisan jer je nakon diplome sebe vidio u privatnom biznisu što je vrlo brzo i ostvario, ali ne uz pomoć roditelja nego vlastite vizije, pa je stečenom obrazovanju dodao korake koji se mnogi ne bi usudili. Zaposlio je ljude od povjerenja, pa za vrijeme njegovog izbivanja posao nije trpio. Nije volio ljenčariti nego svaki trenutak života iskoristiti, da nikad ne mora sebi priznati žao mi je.
Materijalno i duhovno
Vrlo se lako uklopio u svako društvo na svakoj strani svijeta, možda upravo zbog svoje jednostavnosti i nenametljivosti. Iako je znao da je stjecanje materije nužno, svoje vrijeme ipak je posložio da uz materijalno veže i duhovno. Govorio bi samom sebi, ako budem duhovno zadovoljan čovjek neću oskudijevati ni u materiji. On je u svakom putovanju kao i u skijanju tražio i spoznaju, postavljao si tisuće i tisuće pitanja o piramidama, o misteriju najvećih građevinskih kamenih blokova u povijesti u Baalbek-a u Libanonu, Kineskom zidu, plantažama čaja i onim još uvijek neistraženim kutovima svijeta. Želio je znati, učiti, rasti, opstati među anđelima i demonima. Kako je volio nesputanost nije žurio osnovati vlastitu obitelj, dok mu osjećaji nisu dovoljno sazreli za tu ulogu. Naravno, kad je srce spremno primiti drugoga kao sebe u njegov život ušla je Luna, koju je njegov otac iz milja nazvao Mjesečevom nevjestom. Rekao je, uklopili ste se kao prst i nokat, jer samo takva kao ti može slijediti čovjeka poput mog sina čija je znatiželja ispred i iznad vremena. On je kao zvijezda kojeg jedino Mjesec poput tebe može razumjeti. I zaista… taj par je sanjao i živio hodajući pijeskom pustinje, roneći između koraljnih grebena, vozeći se vijugavim cestama u džipu bez prozora tik do neaktivnog vulkana … sve su isprobali. O roditeljstvu nisu još uvijek razmišljali, jer Luni nije otkucavao biološki sat po tom pitanju. Znali su da će i to doći na red kad se pomalo zasite i požele uzeti pauzu.
Vječni stranac
No, plan je bio kako ih ni roditeljstvo neće zaustaviti da nastave dalje tamo gdje će stati na par godina, dok i dijete mogu sa sobom voditi. Jedina prepreka među njima bilo je njezino odbijanje da se spusti niz snježne padine. Tvrdila je da nije strah u pitanju, nego intuicija koja je upozorava na opasnosti ako ikad pokuša. Ali Zoranova uvjerljivost kako joj se ništa neće dogoditi u rukama instruktora skijanja koji je usputno i njezin muž i koji će dvostruko paziti na nju, poljuljala je njezinu intuiciju. Instrukcije su pomalo krenule. Kada je došao dan za prvi spust intuicija se opet pojavila i tiho rekla, ne idi. Vidjevši kolebanje u njezinim očima, Zoran ju je lagano gurnuo. Iako se spuštao tik uz nju što se pri kraju spusta dogodilo, nikad si nije objasnio, nikad mu nije objasnila. Luna je udarila u ogradu, na trenutak izgubila svijest. Pretrage su pokazale da je prošla bez ijedne teže ozljede, čak su i mali potres mozga isključili. Ali kad se jednog nedjeljnog jutra, okvirno tri tjedna nakon tog događaja spustio na doručak, Luna je u njega gledala kao u uljeza pitajući ga - tko ste vi? Tješio se prolaznom amnezijom izazvanu šokom. Međutim, kada je nakon dužeg vremena shvatio da će za nju biti vječni stranac, bijelo prostranstvo postalo je za njega najveći neprijatelj.