Iako nas tuđi savjeti ponekad nerviraju jer se ne slažemo s njima nakon što ih čujemo, oni ipak nisu naodmet jer drugi će profilirati naš problem bez onog subjektivnog osjećaja i time nam otvoriti oči što smo mi previdjeti vidjeti, zbog čega je i nastao problem. Evo nekoliko savjeta koje nikako ne morate primijeniti ‘pod mus‘, no možda će vam pokoja riječ otvoriti neki novi prozor.
1. Ah, te predrasude
Predrasude su konačan obračun sebe sa sobom. Korijenje predrasuda vrlo je duboko u čovjeku zbog duljine trajanja jer godine i godine uvjeravanja čovjeka u nešto ostave dubok trag koji je teško izbrisati. Ako u iskustvo ulaziš s predrasudom, unaprijed ga osuđuješ na pogrešan doživljaj i pogrešno tumačenje. Kolektivna svijest o nečemu lako povuče pojedinca jer pojedinac tuđu socijalnu svijest lakše usvaja nego što budi vlastitu. Vratiti se natrag životu u ljubavi vrlo je jednostavno. To činiš sintezom sebe sa svime. Zamisli da prolaziš vrtom punim cvijeća, drveća, ljudi i životinja. Obraćaš se svima i svemu, ali budeš odbijen. Kako bi se osjećao? Jako loše. Tako se osjeća sve ono što ti odbiješ zbog predrasuda. Pokušaj prestati odbijati da bi počeo dobivati. Zaustavi se i obrati pozornost na ono što si dosad propustio. Poveži se s onim što si dosad propustio pogledom i dodirom dok ne osjetiš ljubav, a ljubav osjećaš prema svemu čemu daješ značenje. Korist koju ćeš dobiti s vremenom neka ostane iznenađenje.
2. Jesu li međusobni odnosi postali naša bolna točka i zašto?
Međusobni odnosi počinju nalikovati na ring, samo je sve više natjecatelja u njemu. Zavist, ljubomora, laž i sve ostalo s čime se čovjek vani susreće prenosi u svoj dom i tako svaki član zajednice. Kada se toliko loših dojmova spoji u jednom domu, puca se po šavovima koji se zovu - emocije, a potreba da se nađe krivca za takva stanja stavlja se ispred svega. U početku se obično krivci traže izvan same obitelji. Međutim vanjske krivce je nemoguće optužiti pa čovjek okreće krivnju na članove obitelji. Nađe optuženog, izvede ga pred vlastiti sud i porotu i okrivi za sve nesuglasice, svađe ili propast bilo koje vrste. Dom postaje sudnica! Sve se to odvija u nekom čudnom stanju uma kao da razum zapaža pogrešnu sliku, a kad jednom krene tim putem, teško se zaustavlja. Pritisak s kojim dolazimo u svoj dom ne prestaje ulaskom kroz vrata, već se pojačava na vlastitu tlu i između vlastitih zidova.
To je čak nekako i prirodan slijed događaja jer u vlastitom domu imamo osjećaj da smo vlasnici nečega, pa možemo do mile volje provoditi svoju volju, bila ona dobronamjerna ili zlonamjerna. Mnogo je institucija kojima se obraćamo. Ljudi koji u njima rade, pretpostavimo da odano i savjesno do krajnosti obavljaju svoj dio posla, ali mogu li oni uistinu riješiti nečije muke ili nevolje kada i sami pate od njih. Nemaju više vremena ni suosjećati. Popuniti upitnik i predati ga, obaviti razgovor olakšati će tek djelić nakupljenog jada u nama, sa spoznajom da smo barem nešto poduzeli, krenuli, s nekim podijelili problem. No kratko će potrajati to olakšanje. Čekanje na odgovor ili moguće rješenje još će nas više ojaditi i razbjesniti jer ćemo se osjećati zaboravljenima - tek jedan slučaj više za rješavanje. Naše probleme ne može nitko riješiti osim nas samih. To je početak svega. Sjesti i razmisliti što je uzrok ovakve zbrke - mi sami ili prisila na koju smo pristali? Zar smo dobrovoljno pristali na prisilu? Možda nas je strah od posljedica odveo tamo. No koja to posljedica može biti gora od sada već uočljivog gubitka identiteta - sebe kao čovjeka. Strašnu smo nepravdu sebi nanijeli. Nemojmo se zavaravati da je netko ostao pošteđen! Bitno je progledati na vrijeme, a još ga ima i još je barem donekle na našoj strani. Tvrditi da smo budni zatvorenih očiju ne koristi nijednom društvu, a dio društva smo upravo mi. Istina priznanja oslobađa nas tereta koji nosimo u sebi. Istina priznanja omogućava nam da oprostimo sebi.
3. Zašto se u braku s vremenom ipak promjene odnosi bez obzira na ljubav?
Zbog karakternih razlika. Karakter je trn ljubavi. Iako mnogi tvrde da se rastaju jer su se prestali voljeti, takva je izjava netočna i nemoguća. Ljubav uvijek ostaje u čovjeku, samo što je zamaskiraju elementi povrijeđenosti, nemogućnost oprosta, psihičko ili fizičko zlostavljanje ili odbijanje liječenja od nekontroliranog ponašanja...
Budući da čovjeku dosade iste stvari koje dugo koristi, tako mu dosade i isti ljudi. To je nažalost boljka čovječanstva. Promjena je itekako dobrodošla pojava, ako nekome ne slomi srce. Ljudi zaboravljaju duševnu povezanost pa često lome nečije srce u prolazu. No nitko ne može slomiti nečije srce, a da pri tom ne slomi i svoje. Tko tvrdi o sebi suprotno, ne govori istinu. Zato bi svaki čovjek jako dobro morao razmisliti o postupcima i riječima prema drugom biću da na kraju i sebi ne učini loše. Nije život škola pa ćemo ispravljati zadaćnice. Život je usluga duha, tijela i uma. Tu uslugu možeš primijeniti kada razumiješ da je život dar ljubavi, a ne pokoravanje ljubavi. Čim karakteru daš prioritet prisjeti se da karakter izgladnjuje, a ljubav hrani.
4. U stanju smo svašta učiniti zbog imovine. Pojavljuje se svađa i netrpeljivost čim nasljeđivanje stupi na scenu. Zbog imovine prekidamo odnose s voljenima. Čemu toliko ludilo oko materije koja ionako ostaje poslije nas?
Imovina je kao prijestolje. I privlači i odvlači čovjeka u isto vrijeme. Mnogi bi na njemu sjedili, a rijetki brinuli. Skrb o osobi koja je carstvo stvorila drage bi volje prepustili drugome, a uživanje sebi. Na ovakve zahtjeve nitko ne ostaje imun. Jal oko imovine diže veliku buku, a u buci svi ogluše. I tko preostaje? Oni koji čuju, a zovu se sudovi. Na taj način vrijeme nije ni na čijoj strani. Kod imovine i imovinskih prava neka svatko poštuje pravo prednosti, ali po srcu, a ne razumu, pa će svatko imati. Takav postupak raznosi dobitak, a svačiji obraz ostavlja čistim. To je nagrada bez truda.
5. Kada nema izlaza, potražimo utjehu. Netko razgovor, netko vjerom, netko poslom... Koju izabrati?
Utjeha dolazi sama. Možemo joj ići u susret ili protiv nje. Ona ipak pronalazi put do tebe i najbolji način za tebe. Namjera joj je da ponovno kao čovjek ideš u visinu. Na visini imaš bolji pregled svega i puno dalje vidiš nego u nizini. Sve ti postaje jasnije pa tako i izlaz čiji si ključ izgubio. Kada si u bezizlaznoj situaciji i nisi u stanju razmišljati, idi na planinu jer tamo ćeš uvijek pronaći rješenje.