Mišljenja sam da nije uvijek dobro reći svoje mišljenje, da je ponekad bolje držati jezik za zubima, jer mudrije je čekati priliku da nas netko zatraži da progovorimo o temi o kojoj slušamo. Oni koji su trčali pred rudo češće su naletjeli na zid nego na odobravanje. Kad nam takvo nešto postane prihvatljivo lakše je dočekati odbrojavanje, lakše je znati kada će naše mišljenje imati značenje. Nametanje prije reda odnosno prije upita daju ljudi čiju kategoriju nazivam nepromišljeni ili željni laskanja. A možemo takve nazvati i Cezarima bez vijenca lovora. Kome uopće može pasti na pamet kada netko priča iz bilo koje oblasti života samo zato što nas gleda u oči da podrazumijeva povratnu informaciju od nas, a kamoli analizu našeg viđenja, otkrivanje poente, upućivanje u daljnje djelovanje.
Što bi da si na mom mjestu?
Ljudi jednostavno pričaju da si olakšaju, da iz sebe izbace nakupljenu gorčinu zbog koje imaju žgaravicu, napetost u grudnom košu, u glavi upitnike, pa glasno izgovaraju rečenice koje su im do tada slamala srca i puste ih van… jer vani je više mjesta. Suzdržavanje i obrađivanje u sebi određenih podataka je poput 'ugrušaka' koji će nas boljeti, gušiti, moguće i 'usmrtiti' jer čovjek nije riznica u kojoj se čuvaju problemi. Zato postoje usta, postoje oni koji su voljni slušati bez pitanja ako je to uvjet, kao i oni od kojih će se itekako otvoreno zatražiti mišljenje. Ona poznata rečenica: 'Što bi ti učinio/la da si na mom mjestu?' može postati čudo ako je pitanje usmjereno osobi od povjerenja. Nije čovjek eksperiment da bi na njemu vježbali svoje mišljenje, gurali se tamo gdje nas nitko ne poziva jer nijedno mišljenje nije dano iz nehaja, nego iz uvjerenja s predumišljajem. Čim je nešto s predumišljajem znakovitost plana takvih ljudi nikada ne treba zanemariti, bez obzira što njihove nakane izgledale naizgled dobrodušno. Što se iza njih zapravo krije?
Skretanje pažnje na sebe
Iza svake dobrodušnosti izražene kroz mišljenje ne krije se ništa drugo osim skretanja pažnje na sebe jer ničiji život nije tako napisao priču da mu samo zato što ima problema i malu okolnu 'javnost' obavijesti o tome netko soli pamet iznoseći mišljenje o rješavanju tuđih muka koje ga niti ne zanimaju, jer mu je jedini interes skriven u rukavu da javno obznani kako on poznaje mogućnost rješavanja svačijih problema. Licemjeri na djelu. A to je najlakše prepoznati kroz dodatna pitanja koja im nakon njihovog iznesenog mišljenja postavite, tada počinje izmotavanje, kompliciranje, što na kraju može završiti čak i vrijeđanjem. Nije njima da vama pomognu, nije ni da vam odmognu. Njima je svejedno. Oni su histrioni po prirodi, pa čim izgovore mišljenje, a ono im je općenito formulirano ne putem odgovora nego putem pitanja vrlo nedovršenog u izričaju, ponekad bespredmetnog sadržaja odmaknutog od teme. U stvari, ti olaki djelitelji mišljenja ne uviđaju svoj problem i kada ih uputite da ga imaju ili im kažete: 'Nisam te pitao/la za mišljenje' u njima se nešto probudi zbog čega postaju verbalni napadači, poklopci bez prekida u govoru, a iz njihovih usta kipi. Njima je neprihvatljivo da njihovo mišljenje bude odbijeno, zato jer smatraju da njihovo mišljenje zlata vrijedi.
Pomalo asocijalno dijete
Na Fabiana nitko nije imao primjedbu dok je bio dijete. Po prirodi vrlo miran, bilo da se igra u svojoj sobi ili vani s prijateljima. Iako bi netko neupućen rekao da je pomalo asocijalan jer se uvijek nekako držao po strani, a u sobi bi vladala tišina za vrijeme igre, a nakon nje igračke bile posložene uredno na svom predviđenom mjestu. Roditelji zbog ambicioznih nauma nisu odmah primijetili da to samozatajno dijete ima iznad prosječnu znatiželju, kao što nisu primijetili da na pitanja odgovara pitanjem. Na to je ih u zadnjoj godini vrtićke dobi upozorila odgajateljica, no njih je to zaobišlo. Mislili su to će riješiti bezbroj slikovnica i knjiga kojima je njegova soba bila napunjena. Učenička klupa podnosila je njegovu znatiželju jer je bila nepomična. Ali učitelji, a kasnije i profesori jedva su s njom izlazili na kraj. I dok su roditelji obnašali svoje dužnosti, postali izvrsni ulagači svilom na moru i brodom na pučini, Fabian je sve dublje tonuo u histrione vode. Postao je broj jedan među učenicima, okupio je ekipu, dijelio mišljenja kao rukavice uvodeći neka svoja pravila po kojima je ušao u centar pažnje. Zapravo, ono što mu je nedostajalo, o čemu je još kao dijete sanjao da vrijeme provede u naručju oca i majke, a ne dadilje, da ga u vrtiću ne miluju odgajateljice, nego ruke koje je prve osjetio na svojoj koži i u kojima se osjećao sigurnim. No, kako su te ruke bile zauzete nekim drugim radnjama, njima bitnijima, u njemu se rastvorilo more, laganim korakom prešao je s jedne na drugu stranu.
Imao je sve
Po materijalnim dobrima njemu zaista ništa nije trebalo, svega je imao i previše, ali mu je nedostajalo pažnje, onaj osjećaj vezanosti koji je silno želio osjetiti. Ali on se osjećao kao zapušteno dijete, kao dijete po potrebi zbog čega je svoje potrebe nadoknađivao u kasnijoj dobi ploveći u svojoj podmornici histrionosti. Sve se to nekako vuklo po tračnicama života pa da ga vlak ne pregazi okrenuo se seksualnim egzibicijama, čak krajnjoj ekscentričnosti. Njegovo teatralno ponašanje bilo je zanimljivo za vrijeme studentskih dana, kao i dramatiziranje kod minijaturnih problema, a zbog promjene partnerica nazvali su ga new age Casanova. O, to mu je itekako imponiralo, a još mu je više imponiralo kada bi nekog impresionirao svojim ponašanjem koje su svi zapravo gledali kroz prste, što je bilo u granicama zabave prihvatljive u toj životnoj dobi.
Mamac za žene
Roditelji su dopuštali da se osamostali na svoj način po pitanju emotivnog sazrijevanja, a po pitanju materijalne sigurnosti nakon diplome osigurali su mu penthouse pod izgovorom kako njihov Fabian voli visoko letjeti i s visoka gledati svijet. Takva kombinacija bila je dobar mamac za žene pa ih je mogao birati kao na aukciji. Izabrao je stjuardesu jer su ga žene u uniformama s dugim nogama oduvijek privlačile. Odabrao ju je s još jednim razlogom. Dok je ona putovala on je svoje seksualne egzibicije nastavio primjenjivati, a kada bi žena bila prisutna glumio je malog miša s naglaskom kako mu sve teže padaju njezina putovanja, kako je krajnje vrijeme da prekine s tim poslom i postane majka. Pristala je, jer je i u njoj ta želja počela tinjati.
Poremećaj koji treba liječiti
Nakon poroda Fabian je počeo iznositi mišljenje o svemu, ne dopuštajući da njezino slučajno nadvlada njegovo. Posvećena djetetu nije ni shvatila da je prošlo osam godina u kojima je gotovo izgubila vlastito mišljenje. Da ne sluša konstantne prigovore i njegove provokacije, prepustila je njemu da vodi njihov život u smjeru koji samo njemu odgovara. Koliko je taj smjer pogrešan po nju, shvatila je kad je postala sve više deprimirana. Po preporuci liječnika, nakon svoje ispričane priče, dobila je jasne upute: 'Vaš suprug ima histrioni poremećaj ličnosti i neophodno mora ići na psihoterapiju ako želite ostati u braku. Ne očekujte iznenadno čudo, jer to će trajati godinama.' Nakon što je pred njim otvorila 'karte', on je pristao shvaćajući ako izgubi pažnju i ove obitelji koliko god živio, voditi će život kao 'živ zakopan'. Oboje su naučili da je ljubavi sve prihvatljivo.