Dunjina tužna sudbina
 FOTOGRAFIJE: MUNDUSIMAGES GETTY IMAGES
Pritajena bol

Dunja je pristala na sve, osim na bizarnu, mentalno izopačenu ideju da ocu izigrava ženu

04. siječanj 2021.
Pronašla je slamku spasa da ne poludi i ne slomi se od tuge. Oduvijek je voljela pisati poeziju

Dunja je oduvijek voljela pisati poeziju, bolje reći povjeravati se papiru. U tim bi trenucima strah od oca i njegovih nepredvidivih reakcija odložila na policu, da se bez opterećenja izrazi, onako u svom stilu. Imala je starijeg brata i sestru, koji su se živeći u istoj kući, ipak izborili za svoje živote. Majka plaha i draga dopustila im je da se izbore za sebe, a otac uza sve svoje napore da ih podredi na kraju im se priklonio. Dunju kao najmlađu uvijek bi zaštitila od oca, koji kao da je na nju imao pik. Željela je postići prisnost s bratom i sestrom ali oni bi je odbijali, nazivajući je balavicom. No majka bi je uvijek umirila i rekla, pusti ih.

Obojili smo svijet bojama, ugodno našim očima, iz nijanse u nijansu, samo da nam život bude ljepši, da što manje mislimo na ružno. Ali uvijek se nekako provuče između svih tih nijansi, crna i bijela. One koje ne smatramo bojama dijele naše doživljaje na hladno i toplo… Što su nam bliže, teže je, umorni smo, osjećamo se kao na nosilima, pred bolničkim vratima, sklupčani poput fetusa u utrobi, ponekad nedodirljivi zbog zaljubljenosti, pogleda prijatelja… i sve se doima trajno, u isto vrijeme nestvarno, previše kratko ili beskonačno dugo. I u crnom pronađe čovjek ponešto bijelog, da ne poludi, da se od tuge ne slomi, one pritajene boli u grudima kada naizgled ništa ne cvjeta.

Kao da nas netko drži...

Duša je ona koja ponire ili nas uzdiže, pa zbog nje nijednu kap života ne želimo potratiti, jer život je previše skup da bi njegove kapi rasipali tek tako. Poželimo mi i nestati, na trenutke se izgubiti između toliko lica, jer se osjećamo kao nevidljivi prolaznici, kao posljednji ratnici koji pokušavaju čvrsto stajati na nogama, u obrani dostojanstva. Teret nosimo, preko vode i blata gazimo za onu mrvicu sreće, znajući kako ne možemo hodati unatrag, a željeli bi, željeli bi da nam misli u prošlost ne lete, da sve izgubljeno povratimo, sa sobom se pomirimo, budućnosti vjerujemo. Ali neće, pa neće. Kao da nas netko drži za rukave, pa se otimamo pokušavajući u zagrljaj bijele pobjeći, samog sebe nečim obradovati, da nam milostivo nebo udijeli, da sunce otjera rosu s obraza. I čekamo one korake lake, one mirise ljubavi, poljsko cvijeće u kosi ili malu ružu na reveru. I tako iz dana u noć, iz noći u dan.

Sanjamo nebo od kristala, plavetnilo oceana, neku blisku dušu, jednu visibabu u proljeće, da nas podigne. Sanjamo i anđele kako nam dolaze, govorimo sebi, nema predaje.

Zato anđele moli za mene, da mi duša ne uvene, da mi srce ne istrune, da ne slomim koljena od boli. Ne dopusti da obolim, da me tuga ne zarazi, da smrznute prste odmrznem. Ispuni mi želje anđele, da odletim iz ove kuće crne u kojoj je svijetlo ugašeno. Ako me za ruku povedeš, svijeću ću ponijeti, onu koju nikad ne gasim, da put mogu vidjeti, put izbavljenja. Iz tame u svijetlo želim ići, misli od leda otopiti, ponovno zagrljaj ljubavi osjetiti. Da ne umrem anđele od žalosti, da okrutne namjere zaboravim. Vrati mi prekinutu mladost, bijelom vjenčanicom, da obojim usne u crveno, da obujem cipele na petu, da otplešem svoj prvi ples u naručju leptira koji će me na krilima nositi. Pa ćemo zajedno on i ja od zore do sumraka živjeti, a noću anđele priljubljeni spavati. I na stijeni ću sa njim biti, ako bude trebalo kolibu izgraditi… Zato mi daj, daj mi slobodu iz ove tamnice, gdje se osjećam poput lutke drvene, poput ostavljenog jedrenjaka na pučini, u nemilosti vlastite krvi. Ako mi daš, hoću li oprostiti, unaprijed ne mogu znati. Obećaj da ćeš me preko praga prenijeti. Neću se ni okrenuti…

Povjeravala se papiru

Dunja je oduvijek voljela pisati poeziju, bolje reći povjeravati se papiru. U tim bi trenucima strah od oca i njegovih nepredvidivih reakcija odložila na policu, da se bez opterećenja izrazi, onako u svom stilu. Imala je starijeg brata i sestru, koji su se živeći u istoj kući, ipak izborili za svoje živote. Majka plaha i draga dopustila im je da se izbore za sebe, a otac uza sve svoje napore da ih podredi na kraju im se priklonio. Dunju kao najmlađu uvijek bi zaštitila od oca, koji kao da je na nju imao pik. Željela je postići prisnost s bratom i sestrom ali oni bi je odbijali, nazivajući je balavicom. No majka bi je uvijek umirila i rekla, pusti ih.

Nije ga prijavila

Povjerila se majčinoj prijateljici koja joj je dala sinov bokser da se zaštiti, ako otac slučajno pokuša tako nešto učiniti. Dunja je svake noći spavala s njim na ruci. Nije ga prijavila, jer je znala da joj ne bi vjerovali. Čekala je punoljetnost, rekla sebi, tada ću odseliti. Ali za preseljenje trebalo je mnoge uvjete ispuniti. Posao nikako nije mogla dobiti. Kao da se sve urotilo protiv nje. Bilo je to vrijeme, biti ili ne biti. Kada bi joj bilo najteže odlazila je na groblje, 'majci' pričala sve strahote kroz koje prolazi. Bila je uvjerena da je majčina duša čuje... Na devetnaesti rođendan upoznala je mladića zaposlenog kao profesora. Čim su im se oči srele znali su da je njihov zajednički put upisan u knjizi života. Došla je u kuću njegovih roditelja skrivajući trudnoću, da ju ne nazovu lošom djevojkom. No i tu su joj noge podmetali pokušavajući je zlostavljati direktno i indirektno.

Sudbina prešla na kćeri

Suprug je autom naletio na pješaka. Dobio je zatvorsku kaznu. Netom prije izlaska supruga iz zatvora, njezin je otac naglo umro. Sa suprugom i dvije djevojčice preselila se u donji kat roditeljske kuće. I baš kad je sve krenulo nabolje, mužu su dijagnosticirali neizlječivu bolest. Kada nesreća nađe čovjeka one se prilijepe na njega. Brat i sestra su joj preko veze i malverzacija uzeli imovinu. I kuda će Dunja nego u podstanare. Kada su djevojčice postale žene njezina sudbina kao da je na njih prešla. Sada o njima piše poeziju, jer ako sebe time održi i njih će.

MISAO TJEDNA

Željela sam biti leptir, da sletim gdje poželim, a ne gdje mi netko odredi.

Teme
Linker
26. studeni 2021 11:58