FOTOGRAFIJE: IRYNA NOVOSYOLOVA GETTY IMAGES/ISTOCKPHOTO
Vera Čudina
Vera Čudina
noći bez sna

Dubravka se punih 35 godina budila u modricama... A ono što su joj roditelji rekli bilo je zastrašujuće

06. siječanj 2021.
Nije prestala voljeti svoju prvu ljubav, ali strah zbog odbačenosti od obitelji nadjačao je osjećaj ljubavi

Kažu da se prva ljubav uvijek pamti. No ono što je prvo ne mora biti i posljednje, u što su se mnogi uvjerili. Je li u pitanju sudbina ili naša volja uvijek će ostati enigma, iako će ljudi tvrditi kako je sve stvar uvjerenja, samoinicijative i logičnih zaključaka.

Slobodna volja inače je upitan pojam, jer dubljim promišljanjem događaji našeg života ovisni su o doživljaju, pa je velika vjerojatnost da smo kategoriju slobodne volje kao sveopćeg pojma ipak precijenili. Naravno da su odluke u našim rukama, ali provedbu tih istih odluka u djelo diktiraju doživljaji, bilo u pozitivnom ili negativnom obliku. Jer kada bi bilo po našoj slobodnoj volji, san koji živimo izgledao bi potpuno drugačije. Ništa nas ne bi obeshrabrilo, uvelo u nevolju, zavelo u razumu… Lako bi mi preokrenuli u svoju korist ono što ne možemo imati, što ne znamo stvoriti, što nas zaobilazi. Ali kako god okrenuli, izokrenuli i riječi i brojeve, nešto nam se ispuni, previše toga izgubi, pa potraga za onim boljim sutra postaje tek naznaka u nadi da ćemo ga doživjeti. Evo dokaza kako se doživljaji ukazuju sami, ne pitajući nas ni za mjesto ni za vrijeme, igrajući s nama igre bez granica, a mi poput pilota polijećemo i spuštamo svoje živote na određene piste koje nismo izabrali kako smo htjeli.

Pa igrajmo se slobodnom voljom dok imamo volje, jer zabrana takve igre nije moguća, pa tko bi je uveo lud bi bio. Svakom treba dopustiti da si kroji uvjerenja bez ičije pomoći. Neprilike rješavamo prilikama, može li ljepše. Dobili smo najveću priliku uvjeriti sebe što nam je moguće, a što nemoguće, proglasiti sebe moćnima ili bespomoćnima, okrenuti sebe prema sebi ili od sebe. Naša volja. Pretpostaviti da nas netko testira, ne možemo nikako povjerovati, čak ni slučajno, jer to nas ponižava kao ljude čije su primarne sposobnosti da mogu misliti. A oni koji misle uvijek vjeruju u sebe i svoje sposobnosti, zato nikad ne odustaju. Predaja nije u prirodi čovjeka, jer predati se značilo bi ostati bez sebe. Stoga smo u svom domišljatom umu izmislili laž, savitljivu istinu na koju se zaklinjemo, u kojoj štetu ne vidimo. Vrijeme kajanja odgađamo, jer  kajanje nakon laganja je licemjerno. Sve ćemo učiniti da pronađemo alibi, jer  nas štiti od sramote koju negdje duboko u sebi osjećamo  sakrivajući istinu. Hoće li nam laž netko oprostiti ili ne, ne brinemo upravo zbog  alibija. Ali hoćemo li oprostiti laž samima sebi koju nosimo u sebi, ponekad i previše godina? Hm… Mnoge ćemo si oprostiti, ali one koje se tiču srca poput prve ljubavi u koju smo bezgranično vjerovali da je blagoslovom pokrivena, svjetlom budućnošću obavijena, tu nećemo. Vrijeme će sliku zamagliti, ali i otkriti jesmo li  istinski voljeli.  


Dječje ljubavi nisu nimalo smiješne

Dubravka i Mate bili su kao prst i nokat. Od djetinjstva zajedno, jer su im roditelji bili susjedi. Uvijek bi govorili da su od prvog dana znali kako će život zajedno provesti. Tako to bude kad se duše prepoznaju. Penjanje po drveću u vlastitim vrtovima koje je samo dijelila ograda, jedan su na drugog pazili, hranili se jagodama i trešnjama smatrajući da će tako zauvijek biti. Povjeravali se kad bi od roditelja bukvicu primili, imali i svoje skriveno mjesto na kojem su se prvi put poljubili.

Godine su dolazile i odlazile al' ih nisu udaljile, nego približile. Disali su kao jedan i bilo je sasvim prirodno za očekivati da se pronađu, da kroz dobro i zlo zajedno prođu. Slovili su kao poslušna djeca, a kako nisu bili jedinci naučili su dijeliti, od pomoći biti. Iako su svi smatrali da na dječje ljubavi pažnju ne treba obraćati jako su pogriješili. Kako dječje ljubavi nisu nimalo smiješne izašlo je na vidjelo kada su oboje izrazili želju da sklope brak, odvoje se od obitelji i krenu po svome. Tada je nastala pobuna, što zbog njihove mladosti, ali još više zbog različite vjeroispovijesti. Mržnju su sipale obje obitelji, pa je Mate predložio da pobjegnu

Tu su im se podijelila mišljenja, jer Dubravka je bila po prirodi plašljiva i nije mogla zamisliti život uz Matu bez odobrenja svoje obitelji. Uvjeravala ga je da će im se roditelji primiriti i pomiriti, jer su i oni ljudi od ljubavi. No, kako pomirenje nije bilo ni na pomolu nego se jaz produbio, Dubravka je odustala, Mati leđa okrenula. Nije ga prestala voljeti, ali strah zbog odbačenosti od obitelji nadjačao je osjećaj ljubavi.


Puklo mu je srce

Sada su se viđali u prolazu, gledajući jedno drugo ispod oka, Mato zbog povrijeđenosti, a Dubravka zbog izdaje vlastitog srca. Nju su ubrzo udali za prijateljeva sina, preselili uz pompe i fanfare ispred očiju Mate. Matino srce je puklo, što je promijenilo i njegovo ponašanje. Postao je zatvoren i otuđen od svih. Bez ijedne riječi isprike poslali su ga na drugi kontinent gdje je živjela teta s obitelji. U Tasmaniju. Ukrcali ga kao kofer u avion, govoreći mu kako će tamo pronaći sreću. Na rastanku se okrenuo i dobacio: 'Što ako i ta bude druge vjeroispovijesti?' Otac mu je odbrusio: 'Bit ćeš daleko, pa nam neće smetati.' Dubravka je odradila bračni staž punih 35 godina, budeći se često u modricama za koje su roditelji rekli: 'Ne bi ih ti dobila, da ih nisi zaslužila.' U noćima bez sna dozivala je svoju prvu ljubav za koju nije znala gdje živi. Čim su djeca otišla svojim putem, muž joj je umro na rukama. Prošla je godina od smrti muža, a ona se poželjela klupe na Zrinjevcu, te otišla ispuniti svoju želju. Muški glas koji ju je upitao je li slobodno jedva je čula, jer su joj misli odlutale. Da ne duljim … Muškarac koji je sjeo do nje na klupu bio je njen Mate, koji je došao u posjetu svojoj sestri. Ljubav se iznova rasplamsala kao da se nikad nije ugasila. I Mate je bio udovac. Dubravka je preselila u Tasmaniju, položila davno obećane zavjete u zemlji o kojoj ništa nije znala. Iako iznimke ne potvrđuju pravilo, netko se pobrine da shvatimo, kako predvidljivo može postati itekako nepredvidljivo. 


MISAO TJEDNA 

Ono što srce nikad ne odbaci ili to ponovo pronađe ili od toga uvene.

Teme
Linker
13. siječanj 2021 08:22