Kad nastupe teški dani koliko puta spustimo vjeđe, skrivajući pogled koji bi nas izdao kako se osjećamo. Ili je to način ulaska u vlastitu dubinu, suočavanje s emocijama koje prolazimo. Duša bolesna od brige utone u vlastiti svemir pokušavajući osvježiti pamćenje, ono unutarnje znanje izvući na površinu, jer utopljenik se hvata za slamku. Kako je slamka tanka, lako lomljiva, uvijek je upitno hoće li nas podići ili ćemo dublje potonuti. To je poput zareza u rečenici, gdje treba zastati prije nego nastavimo čitati, prije nego dočekamo prosvjetljenje onoga što na dnu nas leži. Dok to ne osvijestimo mi smo kao prilijepljena školjka na stijeni s uvjerenjem da tamo pripadamo, smatrajući da se onako sljubljeni sa stijenom dobro osjećamo.
Zašto baš mene?
Ali dođe dan kad nas netko otkine da se s nama nahrani, da nas rastvori, na dva dijela podijeli, ovisno što u nama traži. Može li se školjka oduprijeti rukama u potrazi za njom, može li se pitati 'zašto baš mene' od toliko istih. Iako ćemo reći nije njezina svrha da razmišlja, ona je obična hrana ili ukras, no, je li to naša pretpostavka ili je istina možebitno drugačija. Želi li ona doista otići negdje u nepoznato, odvojiti se od svoje vrste, od svoje postelje, mi ne razmišljamo, već je uzimamo zdravo za gotovo. Oni koji su rekli da to smijemo, jesu li nas zaista dobro uputili ili nam namjestili da sebe opravdaju, da ne budu jedini krivci, pa se tako od grijeha očiste, ruke operu i drugima prepustili da njihovo upućivanje uzmu ili odbace. Nitko ne kaže da po ičijem nagovoru moramo postupiti. To je tek usluga kad nekoga zapitamo gdje bi mogli naći ono što tražimo. Prolaziti tuđim putevima može i neugodno završiti, ali sklonost čovjeka da drugi umjesto njega misli nikad ne jenjava.
A zašto ne
Je li konzumerizam koji je pripisan današnjem vremenu zapravo postojao čim je čovjek kročio na zemljino tlo, drugog ugledao, usta otvorio, neartikulirano učinio artikuliranim? Što nas je bilo više lakše smo se umrežili, pa je rekla-kazala lako zaživjelo. Jer što je riječ nego prijenosno sredstvo. No, to nam ipak ne dopušta da glumimo nedodirljive ili robu s rasprodaje. Uvidom u sebe itekako postajemo svjesni da nas nitko ne može ničim kupiti, može nas jedino posuditi, na što ćemo pristati kad nas uvjeti stisnu oko vrata. Međutim, čim stisak popusti opet ćemo se vratiti sebi. Ništa to nije strašno ako si priznamo da posuđeno-vraćeno vrijedi i za ljude. No, kupljeno-prodano niti je, niti će ikad naći zajedničku riječ među ljudima. Tko je koga u toj igri prevario kad je društvo iz bilo kojeg dijela povijesti nazvao određenim imenom? Ako nam plaćaju kako bi umjesto njih nešto obavili nisu naši vlasnici. Brijanje na suho nikom nije prihvatljivo. Zato je promjena kao pjena, kao parfem duše, pa čim ga nanesemo emocije će krenuti u drugom smjeru. Najvažnija promjena koju duša govori zamjena je rečenice. Umjesto: 'Zašto baš meni?', promijenimo u :'Zašto da ne.' Jer, tko je itko od nas da bi bio izdvojen iz reda. U matematici života nema redoslijeda.
Događa se drugima
Dorian je 'sjedio na oblacima' s istim pitanjem na usnama da se nevolje u raju događaju drugima, pa dok nije u njegovom dvorištu nečije probleme saslušao bi s pola uha, a savjete dijelio iznebuha. Stavljati sebe u neku izuzetnu skupinu koju će najgore zaobići nadilazi čak i aroganciju. Slava ga obuzela. I svoga bi pregazio samo da si ime vidi na natpisu neke medijske platforme. Bio je spreman završiti u zatvoru, tako je barem govorio, samo da se nađe u prime time-u na tv ekranu ili nekoj eminentnoj radijskoj postaji, jer bio je siguran kako je rođen za voditelja životnih tema zbog vrlo britkog jezika. A koliko je to bilo točno, ni pod sumnju nije doveo. Dugo je on putovao tim virtualnim oblacima, mijenjajući zanimanja, dok ne postane priznat voditelj. Nije uračunao odgovornost, a nije ni sebe dobro pogledao u unutarnje ogledalo. Bivši ovisnik o heroinu nakon trogodišnje komune, psihičkog stanja koje se još uvijek ljuljalo, bez imalo skrupula proglasio je sebe genijalcem. Stalno je ponavljao kako se izvukao iz dubokog mraka, čvrstom voljom, odlukom da se proslavi u karijeri, zapravo da se iz bezdana heroina popne na vrh planina.
Izmišljena slava
Sestra je osjetila da bi je mogao i fizički napasti, jer mu stavlja zabranu na izmišljenu slavu. Prepoznala je njegovo stanje egzaltacije, pa da ga umiri, da brata ne izgubi, promijenila je retoriku shvativši da je dotadašnju omamljenost heroinom zamijenio opijumom slave. O njemu je vodila brigu, jer su rano ostali bez roditelja i kao dobra sestra nije prekinula upozoravati, ali je to činila na blaži način. Rekla bi: 'Uspjet ćeš ti, anđele, samo pazi da te slava ne zarazi.' Prosiktao je: 'Nema mene što zaraziti. Ja sam karizmatičan!' Kuda se sve kretao, na čija sve vrata pokucao, nije znala. Ali, kada je vidjela uznemirenost u njegovim očima, znala je da je odbijen, pa se s razlogom bojala pa će ponovno posegnuti za žutim prahom. Odjednom se primirio, našao partnericu i svima lagao kako je zaboravio slavu. Ali budne noći bili su živi svjedoci kako ga slava još uvijek opija, kako mu ne da mira. Uz posao taksiste on je i dalje tražio svoj vrh planine. Jedne kišne noći, kad se partnerica nije mogla suzdržati i rekla mu: 'Prestani maštati!', njemu se pomračilo. Svom ju je snagom odgurnuo. Nezgodno je pala, glavom udarila, mlada pod mahovinom završila. Došao je Dorian na naslovnicu, bio u prime timeu, ali ne zbog slave nego zbog ubojstva.