Ako ste se ikad pitali koja je svrha ljubavi, nema je. Ona je jednostavno tu, da nas oživi kada smo na koljenima, da nas ponovo osmisli kada želimo kroz zid, da nam pronađe utočište kada nas svi napuste. Ona nema oružje, a moćna je. Nema okus, a ukusna je. Nema miris, ali kada uđemo u njezin vrt ispuni nam čitavo biće a ne samo nosnice, kao što miris jasmina ispuni zrak. Iako u njoj ništa nije materijalno, bez nje materija gubi smisao, jer prostor bez ljubavi postaje obična građevina obrasla bršljanom. Ona je duševna esencija života, oaza u pustinji, apstraktna senzacija koja u nama izaziva čudo. Tada sve možemo, tada sve hoćemo… zbog nje bi otišli na kraj svijeta. Nimalo nije zahtjevna ako je čovjek gleda s prave strane, ne traži pažnju, ne hoda uvaženo, niti saginje niti podiže glavu. Spontana je u reakcijama, dozirana u akcijama. Čim je čovjek stavi u kalup, njezino disanje je kao na respiratoru. Bori se za preživljavanje, jer su joj uvjeti strani pojmovi. Njezini obrisi u našim su očima, jer jedino pogled ne može lagati. Riječi su po pitanju nje bezvrijedne kako god bile interpretirane zbog prolaznosti, zbog dodavanja joj svrhe. Kao, ne bi mi kopao vrt da me ne voliš, ne bi mi kupio ruže za rođendan, ne bi mi skuhao čaj kada sam bolesna.
Ljubav ne zamjera
Pomiješali smo svrhu potrebe i ljubavi same, pripisali joj funkcionalnost, zbog čega ju vrijeme razvodni, pa postane trivijalna poezija. Teška kiša koja naše ceste pretvara u prljave rijeke. Ako je ljubav nebeska kap poslana čovjeku, zašto je čovjek odgurne, ‘sahrani‘ i bijelom plahtom prekrije dok još diše, pošalje kao da je pismo bez adrese? Je li moguće da se vezujemo iz potrebe, a osjećaj zaljubljenosti čije je trajanje upitno nazivamo ljubavlju. Uvjereni kako je ljubav u pitanju mi tražimo od voljenih da podijelimo uloge na muško-ženske, smatrajući kako je ljubav potpisala takav sporazum. Ljubavi spolnost ništa ne znači jer spolnost ništa ne garantira osim ako se posreći razmnožavanje, nevjera, ljubomorni ispadi... Žice gitare takve ljubavi lako popucaju kad strast utihne. Libido i materija idu zajedno do jednog dana. Ali da bi ostali zajedno do kraja nije na odmet i besplatno je svakog trenutka dati na znanje da si mu najbitnija osoba na svijetu, da mu nije bitno tvoje radno mjesto, elitni kvartovi, putovanja na egzotična mjesta, modne revije … da sve to zajedno bez tebe nema vrijednosti. Ljubav je poput beskrajnog uspona gdje dvoje ‘vuku‘ jedno drugo, gdje se muško – ženske razlike brišu, gdje postajemo ‘mi‘ kao jedan otkucaj u minuti. Taj otkucaj ostaje vječno prisutan kad zima snijegom pokrije voljeno ime i kad prvi sunčev osmijeh obnovi zavjet postojanja neraskidivog zajedništva kroz čije smo blato zajedno išli, tišinom se ljubili, provodili dane bez očekivanja, iako smo ponekad živjeti kao u ‘minskom polju‘. Ljubav ne zamjera ni kada je pregaziš poput tratinčice, ne broji uvrede, ne pokorava ničiju volju, ne prilagođava si ničiju osobnost, ne vraća vrijeme unatrag, u njezinom dahu nema nade ni beznađa. Ona je besmrtna učiteljica života koja zauzvrat ne traži ništa. Pa kako je onda moguće prestati voljeti, osim ako nismo pobrkali lončiće, pa stojimo na tragu lažne istine čovjeka prema čovjeka.
Dogodilo se čudo
Elena je u 03:15 jednog jutra u malom selu, Bogu iza nogu, na devetsto metara nadmorske visine, nakon dva dana mučenja svoje majke zbog nepravilnog položaja nimalo spremna da izađe, ipak zadnjim naporom primalje izašla među ljude. Bila je toliko malena i nakon poroda po primaljinim riječima više na onoj nego na ovoj strani. Žena od zanata, nakon što dijete nije zaplakalo, a ona je poduzela sve mjere da se to ipak dogodi zatražila je lavor hladno vode te djevojčicu zaronila u vodu tek toliko, koliko traje treptaj oka. Učinila je taj postupak, kao po nečijoj naredbi, tako je barem govorila. Djevojčica je zaplakala iz sveg glasa. Svi su u kući odahnuli jer su očekivali najgore, a dogodilo se čudo. Otac se otišao zahvaliti nebu prilikom čega je primijetio da je noć obasjana izrazitom svijetlošću žutog mjeseca čija refleksija na snijegu je djelovala čarobno. Svoju malu pahulju nazvao je Elena, ni ne znajući značenje tog imena koje u kraju gdje se ona rodila nije bilo uobičajeno. I zaista njegova pahulja je svijetlila, kao što njezino ime govori nekom neobičnom ljubavlju koja se je vidjela u njezinom pogledu. Svako pravilo u odgoju okrenula je u svoju korist.
Previše mudrosti
U ranoj dječjoj dobi prilikom preseljenja u veliki grad s rodnom kućom oprostila se poljupcem, a kada je ugledala svoj novi dom, rekla je roditeljima: ‘Koliko ljubavi damo našoj novoj kući, toliko će ona dati nama.‘ Za dijete od četiri godine bila je to previše mudra rečenica, pa su se roditelji šalili na njezin račun kako ju je šok od hladne vode propametio. Zbog nedostatka kisika prilikom poroda prije bi očekivali dijete s poteškoćama, ali kod nje se dogodilo sve obrnuto. Za nju je ljubav značila više od lutaka, više od kore kruha. Vrijeme školskih dana jedva je dočekala. Nikada ju nije trebalo probuditi, podsjećati da napiše zadaću, jer ona je već prva slova tumačila kao simbol ljubavi. Pogled u njezine oči kao da je skrivao neku duboku tajnu, neku istinu samo njoj znanu. Podjednako je svladavala sve predmete, a kada bi je pitali kako je to moguće, rekla je:
- ‘Dok voliš, sve je moguće.‘
- ‘Ali ne možeš sve voljeti jednako?‘ odgovorili bi joj.
Ona se tako slatko nasmijala i rekla uvjerljivo: ‘Ljubav ne pravi razliku među ljudima, jer ljubavi ništa ne smeta, smeta čovjeku.‘
Prišili su joj epitet vanzemaljke s vrlo interesantnom konotacijom što im je ona i razotkrila rečenicom: ‘Da sam vanzemaljka zar ne bi bježali od mene, a vi se lijepite na mene.‘
Kao da ne pripada nigdje
Iako njezine riječi nisu uvijek milovale, nego ponekad bile oštre poput britve, nikada se u njima nije mogla naslutiti zla namjera, nego nastojanje da ih obuči kako ljubav premosti sve nedaće, ublažava strahove, podiže samopouzdanje, kako u svakom pronalazi i ističe lijepe osobine. Bez obzira što nisu razumjeli njezine priče, mnogi su ih rado slušali. Svi su mislili kako ona s velikom lakoćom savladava sve prepreke, ali nije bilo tako. Negdje duboko u sebi znala je da je neshvaćena i na svakom mjestu na svijetu osjećala se strancem, kao da ne pripada nigdje. Udala se za bolesnog čovjeka sa saznanjem da mu preostaje vrlo malo života, najviše tri godine. Njezina ljubav u koju nikad nije posumnjala, koju nikad nije prodala za ništa, održala ih je dvadeset tri godine zajedno, pomogla joj da neprospavane noći nazove blaženim i kad su se opraštali i kada je došao rastanak, onaj po ljudskim saznanjima vječan, rekla mu je:
‘Opet ćemo se sresti, jer duša dušu nađe kad je ljubav vodi.‘