Lornina briga postala je poput uspinjače koju je njezin osobni pogon sve teže vukao.
 FOTOGRAFIJE: SHUTTERSTOCK
Čvrsta ruka

Djeca su dolazila i odlazila sa svojim partnerima. A onda je Lorna saznala kakva se kamuflaža iza toga krila

20. listopad 2021.
Lorna je bila ogledni primjerak ljudi koji su brigu shvatili pod normalno. Zvali su je žena zmaj, dobrih živaca, emotivno stabilna, autoritativnih stavova, koja sve konce drži u svojim rukama, koja ništa ne prepušta slučaju

Živimo iz dana u dan, iz noći u noć ili negdje između. Uglavnom živimo, recimo. Ovdje je ionako sve navodno, vrlo rijetko nešto izvorno, jer smo sve prirodno obdareno sveli na minimum umjesto na maksimum. Trenuci života umjesto da budu spokojni, relaksirajući, motivirajući, inspirirani vlastitom dobrobiti, mi smo prihvatili obdarenost neke devijantne prirode, sveli se na brojeve, numerološke 'nakaze', ljudskost tek u naznakama. Zaboravili smo vrijeme onih pjesama kada je i melankolija poticajno djelovala na nas, a kao primjer navodim pjesmu Amalie Rodrigues Lágrima' iz 'obitelji' fada, a u prijevodu znači 'Za jednu tvoju suzu'. Naravno, kada bi sve isplakane suze pretvorili u novčanice, svi bi bili bogati iako virtualnom valutom, ali nama sama pomisao da ne oskudijevamo u materiji budi porive da idemo dalje. I tako čovjek ide, pa zastane, pa nastavi i onda ga odjednom nešto zaustavi. Obično to budu bolesti, organske ili emotivne prirode, jednako su teške i ulijevaju strahove u kosti. Nevjerojatna smo mi bića, kao gledamo naprijed, a stalno se osvrćemo unatrag.

Unutarnje oči

Vid za koji smo uvjereni da nam služi za snalaženje pokušavamo sačuvati svim sredstvima, ali kada bi zaista otvorili one naše 'unutarnje oči', uvid u naše vanjsko slijepilo postao bi nam kristalno jasan. Davno je sve počelo s brigama, pa oni koji su rekli. 'Brigo moja prijeđi na drugoga', dok smo još bosi hodali po kamenju i pijesku, dok smo tražili djetelinu s četiri lista, dok smo emocije izražavali uživo ili pišući pisma i sve to bez ikakve zadrške, tada je istina poput ove prijašnje izjave bila iskrena. Jer ako si nećemo više lagati, neka podigne ruku tko zaista želi brinuti o drugima, a sebe staviti u zapećak kao posljednju mrvicu kruha na stolu. Ma, tko voli biti posljednji u redu, čekati onih svojih malih pet minuta kada će samom sebi dopustiti, ali još uvijek sramežljivo, da ispuni onu kap želje koja je godinama živjela u podrumu naše svijesti. Umijeće života nije lako obnašati, a s brigom na ramenima kao da hodamo po blatu. I dok sve očistimo, dok cipele ponovo ulaštimo, ali ponajprije članova obitelji, a svoje ako stignemo, da bi se na kraju utješili riječju: 'Nije mi žao'. Ali, je li nam zaista žao ili nije, zna samo onaj koji to izgovori. Laže li sebe ili druge? I jedno i drugo podvesti ću pod činjenicu, jer laž je s razlogom izmišljena. Da prije vremena ne padnemo sa stolice, da pokrijemo istinu koju bi željeli živjeti. Pitanje koje me progoni stoljećima (da se našalim) je zašto mi uopće brinemo?

Razlog naše brige

Došla sam do odgovora nakon besanih noći razmišljanja da jedini razlog naše brige je prevencija buduće brige, poput 'bolje spriječiti nego liječiti'. Kako nam se svima tako nešto i dogodilo da smo nešto spriječili, no to ipak ne znači da smo nakon toga zauvijek odahnuli, da se nismo uvjerili da naša moć ima svoju konačnost, da neka sprječavanja uza sve napore nisu moguća. Zapravo, mi smo čitavo vrijeme u izvanrednom stanju, a takvo stanje troši naše rezerve bezrezervno, čije ćemo posljedice kad – tad početi osjećati. A kad posljedice siđu na nas i kada očekujemo da će oni kojima smo dali sve svoje uzdahe brinuti o nama iz poštovanja ili zahvalnosti, evo fijaska u obliku opravdanja odnosno preporuke na kojem mjestu bi bilo bolje da se tada nalazimo, prepuštajući nas samima sebi ili nepoznatima. Zašto na njihovoj brizi piše: 'Ne ometaj mi život!'. Poreći iznimke koje brigu nazovu ljubavlju, bilo bi neumjesno. Takvih ima, iako premalo. I samo bi takvima pripala nagrada svladavanja života jer takvi su doista pali s neba.

Posljedice brižne ljubavi

Lorna je bila ogledni primjerak ljudi koji su brigu shvatili pod normalno. Zvali su je žena zmaj, dobrih živaca, emotivno stabilna, autoritativnih stavova, koja sve konce drži u svojim rukama, koja ništa ne prepušta slučaju. Divljenje kako sve to uspijeva dodatno joj je podiglo samopouzdanje, pa je na remenu brige bušila sve više rupica. Muž, dvoje djece, njezini i njegovi roditelji, posao, kućanstvo… nakupilo se te brižne paučine zbog koje se njezina kralježnica sve više savijala poput grane, ali ona nije popuštala. Svakom bi rekla, činim to iz ljubavi, ne shvaćajući da brižna ljubav za posljedicu ima posljedicu, koje se ona unaprijed odrekla. Svrstala se u one koji su pali s neba, a u tu skupinu ipak nije pripadala. Njezina briga imala je neke druge osobine. Ako podbaci, ako ne spriječi, ako ne urgira na vrijeme, izgubiti će stečenu 'titulu', zbog koje je dugo godina hodala ponosno ulicama svog malog mjesta gdje Neretva teče. Poslati muža na teren bez ispeglane košulje, ostaviti djecu bez toplog ručka, donositi svojim i njegovim roditeljima namirnice, voditi ih na preglede, na poslu biti direktorica, čvrsta ruka institucije, čija je kuća i okućnica morala blistati poput apoteke, smijati se i kad je najteže, za nju je takav smisao jedino imao smisla.

Prvi pad

Ona je brigu nazvala profitabilnim ulaganjem koje će joj jednog dana biti uzvraćeno. U svoju metodu brige uključila je proširenje zdanja i imanja, ne samo za djecu nego i za buduće unuke, s pretpostavkom da će ih biti i to naravno po biološkoj prirodi. Njezin potpis bio je posvuda. Negdje u sebi računala je ona i na oluje, ali ih nikom nije priznala, s obećanjem da će i njih savladati, da ju ništa neće slomiti. Kako je bolest nezaobilazni dio života, njezini i njegovi roditelji ušli su malo po malo i u tu fazu. Tada je Lornina briga postala poput uspinjače koju je njezin osobni pogon sve teže vukao. Smjestiti roditelje u neku ustanovu nije uzela ni pod rubriku razno, jer to bi značio njen prvi pad. Supruga srećom nisu toliko nagrizle godine, možda baš zato što je odbila zajedničku brigu, pa se posvetio više sebi. Diplome djece ublažile su izvanredno stanje o roditeljskoj skrbi dajući joj novi polet da kad sve zbrine onda će s mužem napokon bezbrižno uživati u njihovoj vikendici na Makarskoj rivijeri, u vrtu maslina koje je obožavala, čime će mandarine koje su krasile njezin kraj staviti na čekanje, barem što se konzumacije tiče. A još kad su djeca izrazila želju da odu u velike gradove uz blagdanske posjete, ljetne praznike, rekla je mužu u krevetu pred spavanje:

- 'Zbog moje brige, spašeni smo od sramote.'

Muž je odgovorio: 'Jesmo jesmo Lorna moja, ali čija će briga nas spasiti kad nam popuste tjelesne kočnice?'

'Ajde, ajde. Ti samo crno misliš. Pa imamo djecu. A dok o nama bude trebalo brinuti i unučad će odrasti. Neće nas naša krv napustiti.'

Djeca su dolazila i odlazila sa svojim partnerima. Ali, kada je Lorna saznala kakva se kamuflaža iza toga krila, shvatila je ipak da svojom brigom nije uspjela sve spasiti. Seksualna opredjeljenja njihove djece umjesto hetero bila homoseksualna. Ta joj je briga slomila i tijelo i dušu. Nakon dugog oporavka, prijateljici koja je još uvijek živjela u entuzijazmu brige rekla je:

'Ako imalo voliš sebe odustani odmah, jer će inače onih tvojih pet minuta ostati u prošlosti.'

MISAO TJEDNA

Kada sebe omotaš brigama, na kraju ćeš postati klupko.

Teme
Linker
08. studeni 2021 17:05