Nitko nikog ne može osvijestiti, dok se čovjek ne poželi osvijestiti sam.

 SHUTTERSTOCK
Potraga

Božja formula nije zapečatila našu sudbinu. Iako ‘drži papir‘ s našim imenima, još uvijek nam daje priliku

24. kolovoz 2022.
Gdje pronaći karantenu protiv opasnosti, gdje ćemo pronaći novi svježi zrak da nam sadašnji ne zaustavi dah?

Što je dan, a što je noć? Ništa, doli izmjena svjetla. I tako ukrug iz svjetla u tamu, iz tame u svjetlo. Što je naprijed, a što je unatrag? Ništa, doli pomicanje vremena. Svugdje krug. Pa zaokružimo zajedno ovu apstrakciju, ovo naše pomicanje u bivanju. Je li istina ono što znamo ili ono što ne znamo? Volim, ne volim, pa opet zavolim… idem, stanem, vratim se pa opet idem… I tako svi i posvuda, zatvoreni u krugu virimo kroz ključanicu tko je ima, a tko nema prisluškuje, a sve zbog pripreme što će biti ako iz kruga izađemo. A biti će biti ljudi moji, jer svaki početak podrazumijeva i kraj, kao što kraj stvara početak. Nije ovo geometrija niti smo mi geometrijska tijela, ali smo ipak dio nečije matematičke jednadžbe smješteni u prostor kruga planeta Zemlje iz koje poneke pošaljemo u neki novi krug kao što je planet Mars u bijelim odijelima s bijelim kacigama i dovodom kisika za disanje.

Izložena manjina

Što tražimo i za koga? Za samoproglašene velikane koji žele jedan krug uništiti, pa sebe i svoje na novi krug premjestiti. A kome će prepustiti ostale? Plinovima, virusima, požarima, poplavama, potresima, ratovima… Takva matematika u kojoj su obične ljude proglasili brojevima, a sebe strojevima, prvi će biti isključeni iz Božje jednadžbe. Neka zapamte, manjina je najviše izložena, kad većina ‘poludi‘. A poludi čovjek kad smatra kako više nema što za izgubiti. Tad će sve ljudske jednadžbe proizašle iz uma nekolicine, sunce uništiti, a snijeg pokriti. U toplo hladnoj igri koju su nama priredili i prodali pod krinkom spasa njih će okrenuti jedne protiv drugih i oružjem i riječima. Avioni će sletjeti, vlakovi stati, a ‘faraoni‘ ovog vremena u nemilost pasti. Jer glumiti Boga ne znači biti Bog. Pa oni koji tako misle neće trebati dugo čekati da se uvjere kako centralizacija nije relaksacija, nego crna rupa na čijem rubu upravo svi stojimo. Iako po znanosti ova tvrdnja nije točna, kada znanost bude znala razlog postojanja crnih rupa, onda će ova tvrdnja postati netočna.

Krug i promjena

Od postanka pa do današnjeg dana jedni su otkrili, drugi pobili otkriveno… i evo opet kruga. Hoće li ovo biti hipotetski rečeno masovna grobnica zbog bezumnih umova čija obećanja nisu riječi napretka, a kamoli opstanka? Iako sve postaje hipotetsko naša sklonost ka doslovnom ne prestaje. Zašto ono što oni prodaju mi kupujemo kao da je od Boga poslano? Hoćemo li našu ovisnost o njihovim proizvodima platiti sve više bolestima nepoznate etiologije? Hoćemo, ako na vrijeme ne prekinemo suradnju, ako sami ne pokrenemo novu izgradnju promjenom svijesti i pitanjem, je li baš tako kako nas tuđa pamet uvjerava pritom rušeći nam vjeru u vlastitu. To se zove navodno osvještavanje, ali za nekoga na bolje za nekoga na gore. Zašto nije izjednačeno? I zašto pet prijatelja vode igru i za čiju bistu? Nitko nikog ne može osvijestiti, dok se čovjek ne poželi osvijestiti sam. A čim se sam osvijestiš onda znaš kuda se uputiti bez da se oštetiš, drugog obeščastiš. To je proces pretvorbe samog sebe, elegantna promjena svoga života.

Horizont nade

Sigurna sam kako Božja formula još uvijek nije zapečatila sudbinu čovjeka. Iako ‘drži papir‘ s našim imenima u svojim rukama, još uvijek nam daje priliku da kaznionicu kruga prekinemo promjenom ponašanja spram svega. Devijacija vrlo lako može postati inspiracija. No nastavimo li divljati i bez srama lagati neće me začuditi neko novo krštenje. Hoće li to biti kapljičnim putem, dodirom, zrakom… opasnost je prisutna. Gdje pronaći karantenu protiv opasnosti, gdje ćemo pronaći novi svježi zrak da nam sadašnji ne zaustavi dah. Vjerovati u to kroz iskustvo nikom nije potrebno, jer iskustva su samo dokaz koliko malo još uvijek znamo, više nagađamo ili licitiramo životom. Živjeti gledajući u horizont nade nije vječni izlaz, jer iako nada umire posljednja ipak umire. Već samim rođenjem potpisali smo smrtnost bez potpisa. Prema tome, ne bojimo se mi smrti, nego patnje. Svi stojimo na raskrižju u sredini kruga u pokušaju, da pronađemo cestu na kojoj ne piše patnja. A patiti nećemo dokle god premalo dajemo, a previše tražimo.

Proizvodimo patnju

Davatelj života nije nam odredio patnju. Sami smo je proizveli željama, jer smo krivo povezali svrhu postojanja. Reći sebi: ‘Ja jesam‘, dovoljna je pokretačka sila da naša misaona konstrukcija u kojoj živi naše tijelo učini sa svakim pojedincem ono što će ga usrećiti, nasmijati, umiriti, koja će nas povezati s mislima Glavnog, uskladiti naše volje, podići nivo svijesti u cjelinu shvaćanja. Zbog izmišljene samovolje nismo ničim ovladali a još manje vladali, samo sve više griješili. Nije grijeh griješiti. Grijeh je greške opravdavati, pa onog trenutka kada smo život pretvorili u opravdanja i predavanja, provalija se otvorila. Što je provalija veća naša je negacija sve uvrnutija. Zato i negiramo mogućnost čak i malog smaka svijeta, pa ga zbog straha ismijavamo, jer značenje te riječi za nas je još uvijek upitna, a oni koji su to značenje preveli sebi po ukusu, bolje da ga izbrišu. Smak znači opijenost sobom, vrijednostima koje smo proglasili bitnima, a zapravo nebitne su. A najveću vrijednost ili bezvrijednost sadrži naš osjećaj. Naravno da je osjećaj opijenosti bilo čime ili bilo kime odraz bolesnih razmišljanja. U takvom stanju sram izostaje, smisao postaje bizaran, a svrha nevjerna u vjeri. Vjera je osjećaj satkan u mislima.

Sve dalje od istine

Ali dok mi misli i razmišljanja stavljamo u isti koš, sve smo dalje od Istine. Već smo zaboravili osjećaj plemenitosti, zahvalnosti usluge za uslugu, važnost ljubavi, način izražavanja… a što će tek biti kada zaboravimo svrhu čaše, stolice, drveta, vode… A to se može također dogoditi. Hoće li nas imati tko prisjetiti? Neće, neće. Ako netko i ostane tko će se prisjetiti, takve će trebati dugo tražiti. Oni koji su smatrali da je smak nestanak u trenu šire zablude, kao što žive u zabludi oni koji misle da leptir ne zna da živi jedan dan. O zna, zna. Kao što drvo zna zašto nema noge. Zar leptir i drvo više znaju od čovjeka? Naravno da znaju, jer znaju što nepomično pomična Misao misli. A Misao uvijek misli sve najbolje za svako pojedino živo biće. Umjesto što slušamo razmišljanja i u njima tražimo izlaz, bolje da se učimo slušati osjećaj koju Misao u nama stvara. Ona nikada ne može pogriješiti, pa se čovjek neće imati razloga ni opravdavati, nepravdu činiti i dugove otplaćivati. Vratimo se krugu u koji smo stavljeni ‘čitanju‘ osjećaja u nama, postupimo po njima, pa će nam sam krug ponuditi izlaz prijenosom vrhunske Misli u naše misli.

MISAO TJEDNA

Ponašanje je oduvijek izdajica čovjeka.

Teme
Linker
30. rujan 2022 23:43