Bjanka i Spomenka radile su u istoj bolnici, kao medicinske sestre. Jedna drugoj su čuvale leđa,
 FOTOGRAFIJE: MICHAELJUNG GETTY IMAGES/ISTOCKPHOTO
Priča o dvije medicinske sestre

Bjanku je koštala života prijateljica i dug koji joj nikad nije vratila

12. svibanj 2021.
Spomenka je kolege i kolegice koristila za svoje financijske probleme. Kad je lova bila u pitanju, nisu je zanimale titule. U početku je tražila na posudbu tristo, četiristo kuna, ali kako su godine odmicale njezini su apetiti porasli

Kako pogledati u oči čovjeka od koga smo nešto posudili, a nismo mu vratili? Zar ne bi trebalo u ljudskoj maniri biti ne samo da vratimo, nego i da nešto dodamo kao zahvalnost? Dokle seže bezobrazluk, zar doista do neslućenih granica, pa se čovjek ulizuje kad mu se voda za uši zalije? Blago onom koji može dati, biti hitna pomoć u nevolji, da nečije zabrinuto lice osmijehom nagradi i pritom na sebe stavi pojas nade ne pomišljajući na moguću prevaru, insinuiranu istinu, zaobilaznu cestu. Čudna smo mi to stvorenja koja čim trepnemo ni sami nismo svjesni je li lažemo ili iskreno govorimo. Kako uopće nekome padne na pamet da bi ono što je dao od sebe mogao zaboraviti, jer posuđeno nije poklonjeno niti će ikada biti.

Takvi lagodno žive

Ne mogu se sjetiti tko je rekao i je li to narodna ili filozofska da se žena i automobil nikad ne posuđuju i što ljubav ima s tim kad je živo biće ubrojio među posudbenu robu, pa stoga u ovoj izreci križam tu riječ. A automobil mi je veliki upitnik, jer mi nije jasno u čemu je štos tko sjedi za volanom limene kutije, jer valjda će onaj koji sjedi platiti za počinjenu štetu, koja i ako se dogodi. Nevjerojatno koliko se cijene limeni ljubimci i koliko se živo i neživo stavlja u isti koš. Najbolje prolaze oni koji nikome ništa ne posude i koji se prave 'Englezi', čim u naznakama dokuče da će ih netko nešto tražiti. Takvi ne stvaraju neprijatelje, takvi lagodno žive. Ogradili su se od rabote poslužitelja svjesni kako svijet funkcionira, pa ako i imaju vrlo otvoreno slažu da nemaju, da su uložili u adaptacije, svadbene svečanosti, razne donacije… uglavnom neće oni grlom u jagode već čuvaju svoje živeći po principu, nikad ne znam kada će meni zatrebati. A ima i onih i ti su mi najbolji koji kao od šale priznaju da imaju i tobože sve bi dali da nam mogu pomoći, ali sredstva su im oročena i svaki prekid košta.

Selekcija prijatelja

Sagledamo li sa svih strana, tko bolje prolazi, oni koji daju, oni koji se izgovaraju ili oni koji bez imalo pardona kažu: 'Posuđivanje nije u mom stilu. Obrati se banci.' Ja sam uvijek za treću opciju, jer čim progovoriš istinu otkrit ćeš tko ti je pravi prijatelj, a tko lažiran. Selekcija bez pol muke. Oni koji pokušavaju vući mačku za rep, praveći se da nemaju pojma, tvrdeći si kako su oni koji se s njima druže iznimni, kako ih nikad ne bi nasanjkali, sami sebi bacaju prašinu u oči. Čovjek je čovjeku oduvijek više vuk nego janje. Bolje se pokriti pokrivačem makar nam noge ostale otkrivene, nego biti nečija meta, zbog dugova. Dužnici koji ne poštuju postavljene uvjete kad-tad će završiti na stupu srama. Sve nas to upućuje da iako sam svoj majstor nije lako biti, ipak je uputno poslužiti se tom logikom, da ne bi danas-sutra čuli kako nam se ime spominje kao osramoćeno. Dugovi su mutna voda koja zamućuje i vid, pa čovjek tek zamišlja što je na dnu. A u mutnoj vodi na dnu je uvijek mulj u kojem se svašta krije. Dok čovjek otkrije što se krije, nije samo izgubio puno vremena, nego zapostavio mogućnost kako može ostati bez svega, kako i sam nepažnjom može završiti ležeći u mulju.

Bjanka i Spomenka radile su u istoj bolnici, kao medicinske sestre po struci. Jedna su drugoj čuvale leđa, ne samo na poslovnom platou, nego i na privatnom. Često su zajedno dežurale svaka na svom odjelu, tako se poklopilo, pa bi nakon dežurstva zajedno popile kavicu, počastile se malom dozom trača, ali najviše bi razgovarale o problemima u svojim domovima. Obje su bile supruge i majke no nijednoj djeca nisu predstavljala problem. Kao po nekom dogovoru muževi su im bili toliko karakterno slični, pa im sa usana njihova imena nisu silazila. Tema se uvijek vrtjela o manama svojih očito nesrodnih umjesto srodnih duša, čija su prezimena nosile. Jedna su drugoj obećavale čim im djeca odrastu kako će ih s guštom napustiti, potražiti nove partnere na bijelom konju, jer one to zaslužuju. Opravdavale bi se kako mladost i ljubav pokriju nečije osobine, jer svaliti dio krivnje na sebe značilo bi priznanje kako su pogriješile.

No, koliko su im muževi bili slični, one su bile potpuno različite, pa su se mnogi pitali što ih povezuje kao prijateljice i je li to prijateljstvo zasnovano na istini ili po potrebi. Spomenka je bila pomalo muškobanjasta, gromoglasna… čovjek bi onako naizgled rekao kako je ništa ne može poljuljati, što je djelomično bila i istina, ali ostatak istine nije bila slika koju bi čovjek rado držao u okviru na noćnom ormariću. Spomenka je bila kameleon. Ulizica po potrebi, plašljivica po potrebi,… sve po potrebi. Pronicljiva, verbalna manipulatorica, navukla je svakoga na led. A Bjanka sušta suprotnost, što na um to na drum, ali ne na način da nekog uvrijedi, nasamari ili dovede u situaciju da bi mu itko sudio. Sa svima je bila dobra, onako na distanci, jer je poštovala svakog tko u bolnici provodi dane, bilo da je osoblje ili pacijent. Što se dužnosti tiče, Spomenka je kao i Bjanka dijelila isto mišljenje, ali ipak s jednim odmakom. Naime, Spomenka je kolege i kolegice koristila za svoje financijske probleme. Kad je lova bila u pitanju, nisu je zanimale titule.

'Mogla me odbiti'

U početku je tražila na posudbu tristo, četiristo kuna, ali kako su godine odmicale njezini su apetiti porasli. Zadužena do grla, onima najupornijima bi vratila posudbom od roditelja. Bjanka joj je bila zlatna rezerva. Znala je koliko je štedljiva, pa je na vrlo perfidan način saznala za iznos njezine ušteđevine. Kada joj je počelo škripati sa svih strana, da se izvuče uz obećanje kako će joj vrlo brzo vratiti cjelokupan iznos njezine ušteđevine, opravdala je lažima o prodaji vikendice njezinih roditelja. Bjanka ju je upitala: 'Zar ti se toliko žuri da ne možeš pričekati prodaju vikendice?', na što joj je Spomenka odgovorila: 'Rastajem se, a da bi dobila kredit, da djeca i ja ne ostanemo na cesti, banci moram dat polog, naknade i troškove … bolje da ti ne pričam.' Pritom je i zaplakala, na što je Bjanka nasjela. Iako je znala da je to zajednička ušteđevina nje i muža, smatrala je da joj muž neće provjeravati stanje na računu u banci, pa joj je posudila. No, kao za inat, Bjankin muž je zatrebao novac. Kada je otkrio da je stanje računa nula i kad su mu rekli da mu je žena podignula sav novac, oblio ga je mrtvački znoj. Tražio je objašnjenje. Ona je priznala da je prijateljici dala novac na riječ. Kada je Spomenka ubrzo nakon posudbe dala otkaz u bolnici i netragom nestala zajedno s djecom, tek je tada progledala. U naletu paničnog straha od muževe reakcije, popila je solnu kiselinu, završila kao pacijent u svojoj bolnici i četrnaest se dana borila za život. Ishod je bio smrtonosan. Spomenka je saznala za to, jer je imala svoje izvore. Obrisala je obraz kojeg nije imala, nastavila živjeti kao nedužna građanka svijeta, opravdavajući sebe riječima: 'Mogla me je odbiti.'

MISAO TJEDNA
Prije nego što posudiš, dobro razmisli kome posuđuješ


Teme
Linker
26. rujan 2021 18:30