Nije samo empatija jedini faktor ljubavi, ali je ipak temeljni. Bez nje život nije isti, mijenja se u korijenu, potiče sumnju, rađa bezbroj pitanja o vremenu koje smo s nekim proveli. Tko nam je oduzeo tu vrlinu, tu nebesku osobinu? Tko ju je u nama prekrižio, slovo po slovo, tko nas je u duši okamenio, tko nas je u zombije pretvorio? Ništa ne nestaje preko noći. Empatija je duševna osobina, znači potpuno prirodna, bez imalo primjesa, jer primjese pripadaju umu. Kunemo se da je imamo, iako naše ponašanje pokazuje drugačiju sliku. Izgleda kao da nam nije potrebna, a u isto je vrijeme zapravo tražena. To nadilazi i paradoks, to pomiče granice apsurda. Naše tvrdnje kako je pokazujemo tako lako padaju u vodu, jer ponuditi čašu vode, namjestiti jastuk na krevet, pokriti te nekom mekom dekom, otvoriti prozore da dobiješ zraka, samo dokazuje funkcionalnost, pokret našeg fizičkog oblika. Nitko ne kaže da ni to nije lijepo doživjeti, ali kad izostanu riječi empatije koje te podižu s tla dok po njemu puziš, sve što fizički učiniš gubi na značenju, jer jedino empatična komunikacija bolesnome vraća pola zdravlja. Bilo da smo organski ili emotivno u krizi riječi su cjepivo, put prema izlječenju uz dodatna sredstva medicinskog znanja.
Duševno zadovoljstvo
Zato i postoji najljepša izreka na svijetu: 'Samo reci riječ i ozdravit će duša moja.' Svi mi znamo da nam trebaju organi, ali ako još uvijek nismo roboti onda ćemo itekako promijeniti rečenicu od davnina ugrađenu: 'U zdravom tijelu zdrav duh,' u rečenicu: 'U zdravom duhu zdravo tijelo.' Čim smo mi duševno zadovoljni ljudi, naš će život promijeniti smjer, naši će organi 'pjevati', naše će stanice surađivati, prestati ćemo se uspoređivati, zavidnost obrisati poput prašine, instinktivno prići čovjeku kada mu vidimo suze u očima, očaj na licu, nemiran hod, napad panike… Empatija će nas povući za rukav, tiho u nam reći: 'Govori čovječe, ali ne iz priručnika. Govori iz duše.' Duša uvijek ima pripremljene rečenice za sva ljudska stanja. Ona je poput kriznog stožera, uvijek budna. Ne trebaju joj papiri da bi sa njih čitala. Ona nikad nije blokirana. Ako su nam blokirani računi i strah od egzistencije uspjeli blokirati i empatiju, onda se pitajmo što s nama ne štima. Pitajmo se, jesmo li svjesni da bez te 'svete' osobine stvaramo provalije od koje nas nitko neće spasiti ako ne shvatimo da je spasitelj u nama. Vrlo brzo bi mi vratili taj spasonosni osjećaj, kada bi se stavili u ulogu čovjeka izbezumljenog od brige, preplašenog na smrt…
Manjak empatije
Ali dok gledamo samo na sebe i one kraj sebe, spas pomiče granice, a provalija širi svoje okvire. Tko to negira samom je sebi neprijatelj, a vremenom postaje i tuđi neprijatelj. A što neprijatelj neprijatelju čini? Želi ga odstraniti iz svoga života, no ako ga i odstrani doći će sljedeći. Kada riječ s usana više ne dolazi, kad ne znamo više što reći, gledajući kako se netko savija u patnji, možda se osvijestimo u trenutku kada i mi doživimo isto. Ako smo zbog izostanka empatije postali ljudi s greškom, onda slobodno napišimo oproštajno pismo. One koje istina plaši, oni nikad u njoj nisu živjeli. Iako je ovo vrijeme tehnologije, ona nikad neće zamijeniti ljude.
Sve su to činili spontano bez planova i programa. Iako su oboje bili zaposleni, iako su oboje znali da svakog trenutka mogu postati imena na popisu burze rada, da ništa u životu nije sigurno, vjerovali su ma što da se dogodi, uvijek će naći načine za novi početak. Adriana je privukla inteligencija Nane, raznolika komunikacija o neuobičajenim temama kao što su zagrobni život, zvijezde, crne rupe u Svemiru, tajne piramida, stare civilizacije. On je puno realnije pristupao životu. I upravo ta raznolikost običnih i neobičnih tema povezala ih je, razbijala rutinu. Usporedili su se sa ogledalima čije slike pričaju priče koje razbijaju monotoniju.
Promijenilo se ponašanje
Potvrdi njihove ljubavi nisu pridavali značenje, pa su vrlo svjesno odgađali taj čin. No, kako su bili samo ljudi, pod pritiskom javnog mijenja su popustili i otišli se vjenčati ne samo jedan s drugim nego sa zakonom i zavjetom. Time su nekima priuštili zadovoljstvo, a sebi mir od ovisnika klišea. Nana je vjenčani list dala uokviriti, nakon čega je zabila čavao u zid i taj dokaz ljubavi objesila u dnevni boravak da onima koji otvore vrata njihovog doma dokažu pripadnost društvenoj zajednici. Poslije tog papira sve je krenulo naopako. Otišli su na skijanje. Nana je na skijalištu u najvećem naletu umjesto zaustavljanja udarila u ogradu. Nakon izliječenih ozljeda njezino se ponašanje promijenilo. Počela je viđati mrtve ljude. Iako se jako preplašila negdje duboko u sebi je znala, da to nije nikakva psihička bolest nego neki probuđeni impuls kojeg je aktivirao udarac. Pročitala je mnogo literature na tu temu i pronašla niz podudarnosti s onim što ona osjeća i vidi.
Rastali su se
Vremenom je razvila i misaonu komunikaciju s ljudima koji više nisu među nama. Kada je to povjerila Adrianu, čovjeku kojem je najviše vjerovala, očekujući od njega razumijevanje, empatiju za njezine strahove, on ju je proglasio poremećenom. Iako je psihijatar potvrdio njezin zdrav razum, on je napustio ljubavno gnijezdo uz riječi koje su je šokirale: 'Ne mogu živjeti sa ženom u koju je ušla Sotona, jer duhove vide samo ljudi nečiste savjesti.' Rastali su se brzinom svijetlosti. Svoje sposobnosti Nana je ipak osjetila kao određenu zadaću, pa se uz redovni posao nastavila i time baviti. To joj je pomoglo da prebrodi bolan rastanak. U međuvremenu je našla novog partnera i saznala da je i Adriano učinio isto. Ali, on nije dugo uživao u novoj sreći. Nevjerojatno, partnerica mu je poginula na skijanju. Nakon njezine smrti u stanu u kojem je živio pojavili su se neobični zvukovi i jedna silueta. Svugdje je tražio pomoć, čak se i preselio, ali silueta i zvukovi išli su za njim. Zadnja šansa bila je Nana koja je postala itekako javno eksponirana po svojim sposobnostima. Iako je i dalje ostao skeptičan, kada mu je Nana nakon četiri godine razdvojenosti o poginuloj partnerici rekla priču o prstenu s plavim kamenom, ostao je otvorenih usta. Zapitao ju je kako se toga riješiti. Nana mu je rekla poruku poginule partnerice: 'Kad prestaneš sumnjati u ono što ne poznaješ, otići ću.'