Svi imamo rane od obećanja, netko teže, netko lakše. Kada bi te rane potpuno zacijelile, nikada mi o njima ne bi pričali, nikada ih se prisjetili u mislima, nikada zbog njih ni suzu pustili. Obećanja su poput krune od trnja, koja osim što ti razderu kožu, razderu ti povjerenje u sebe više nego u drugu osobu, jer se pitaš je li s tobom sve u redu. Vjerovati da bi netko učinio ono što ti je obećao, samo zato što je obećao, nije li pretjerivanje u povjerenju u ljude? A oni koji obećavaju, uvjerena sam da im za vrijeme dok izgovaraju te rečenice nisu uzaludno dane, da oni doista vjeruju da će uspjeti, inače bi podmukla crta čovječnosti preuzela vodstvo nad plemenitošću. A to nije moguće, jer nitko se ne rađa zao. U suštini čovjeka je primarno činiti dobro iz razloga što samo dobro djelo usrećuje onoga tko ga čini, vraća povjerenje u sebe… i sve ostale lijepe elemente koji se uz to prilijepe.
Zapečaćena soba ljubavi
Kada bi se svi zajedno našli u tunelu bez svijetla, sigurna sam bi netko pokrenuo lavinu i rekao zajedno ćemo lakše izaći na svijetlo. Ta teorija potvrđuje praksu da se zapravo kao ljudi nikad nismo razdvojili, nikad vrpcu prerezali, da itekako tragamo jedni za drugima, a naša obećanja koja dajemo ili zatražimo dodatna su potvrda želje za bliskošću. Onaj koji posipa mržnju poput pepela po nama, ne posipa je zato što hoće, nego zato što je obuzet njome, jer je od previše primljenih udaraca kroz život zapečatio 'sobu ljubavi' u sebi. Kad se svijet počne rušiti, ruši se nad svima, bez iznimaka. Rušenja su i počela obećanjima, distancirala nas, usamila, zajedništvo dovela u pitanje, dovela ljudsku vrstu pred sudnji dan. A sudnji dan ne predstavlja nestanak u trenu, nego suđenje jedni drugima, dok svi ne izumremo. Ako to želimo izbjeći, sjetimo se, voda pripada vodi, kamen kamenu, čovjek čovjeku.
Prazna obećanja
Pa odakle ti ideja, čovječe, ja ću prva upitati, da bi na tebe kamenjem ili strijelom na čijem vrhu je otrov, dok postoji riječ koja može sve izgladiti, ako je ta riječ puna ljubavi, dovoljna će biti sama ljubav da se vrata obećanja koja ti dajem otvore. Nekom reći 'ja te volim', 'za tebe bi sve učinio/la' dok ne prijeđe u djelovanje ne znači ništa. Nisu više bitna lažna obećanja, na njih smo naučili k'o magarac na batine, ovdje se radi o praznim obećanjima. I upravo ta prazna obećanja čije je značenje lako tumačiti, jer zapravo praznim obećanjima koliko god govorili, nismo rekli ništa. Ali, postoji još nešto gore, posebno za one koji ne daju ni lažna ni prazna obećanja, niti fabriciraju istine o njima, nego ih ispune do krajnosti, a oni koji su ta obećanja zatražili, nakon što su ta obećanja postala djelotvorna, počnu te nemilice iskorištavati. Čovjek bi mogao u tome naći i smiješnu stranu, pogotovo kada iskorištavaču obećanja kažeš u lice istinu kako si razotkrio/la njegovu prljavu igru, a on ili ona na to kaže, obučen u tkaninu najvećega straha: 'Ti si mene molio da mi ispuniš obećanje, a ne ja tebe.' Tko je na kraju popušio, tko je poput dima izašao na ulicu, a tko ostao živjeti u domu od ljubavi, strah osobe koja je lagala presuđuje. Iako istina čeka svoj red, kad dođe na red, pomesti će svakoga tko mu je svjesno oštricu zabijao između rebara. Uvijek postoji točka na i. Ali ne po značenju kojeg mi poznajemo. Ta točka na i prelazi sva značenja, jer ruši koncept koji je netko do tada uživao, na vrlo elegantan način. U vrijeme kad se čovjek najmanje nada, onu oštricu koju je drugom zabijao pod rebra osjetiti će među vlastitim rebrima.
San o svjetskim travnjacima
Arsen je odmalena ganjao loptu. On i travnjak sljubili su se toliko jako da je više boravio na njemu nego kod kuće. Sve je upućivalo kojim smjerom će njegov život ići. Lopta koja mu je bila vječno među nogama, gledajući sa strane, čovjek bi pomislio da se s njome i rodio. Dječaku iz predgrađa Osijeka, gdje su ravnice nepregledne poput morske površine bile su kao dar da svoju talentiranost pokaže u izobilju. Po načinu na koji je igrao nazvali su ga Vjetrom. Brzina kojom se kretao išla je u prilog tog nadimka, a plava, malo poduža kovrčava kosa, dok je letjela svaka na svoju stranu, izgledalo je kao da i one igraju s njim. Već je tada imao guard što se odražavalo i u pogledu njegovih vrlo tamnih očiju 'koje su govorile: ' Na svjetskim travnjacima želim provesti život u klubu čije ime je pojam u Španjolskoj.' Inače je volio i taj jezik i tu zemlju koju nikad zapravo nije vidio, ali je imao osjećaj da je nekad tamo bio, pa je čitao i pamtio svaku sitnicu, kako zemlje tako i o gradu u kojem je bio siguran da će jednog dana nositi njihov dres, a navijače oduševljavati svojim majstorskim vještima.
Roditeljski pristanak
Imao je divnog oca koji je također volio taj sport, ali se nikad nije okušao u njemu zbog hendikepa. Naime, otac mu je rođen s jednom kraćom nogom. Možda je zbog bojazni od povrede u tom donekle ipak grubom sportu odgađao da ga upiše u nogometnu školu najpoznatijeg zagrebačkog kluba, smatrajući kako će Arsena odrastanjem zanimati izlasci, djevojke, čime će ljubav prema nogometu padati u zaborav. Nije bio siguran bi li njegov Arsen podnio tako discipliniran život, pa ga je želio poštedjeti. No, čega ga je zapravo želio poštedjeti, nije ni sanjao. Arsenova upornost bila je sve žešća, zbog čega je ipak na kraju završio u omiljenom mu zagrebačkom klubu. Pri upisu je pokazao izvanredne vještine za njegove godine, pa su ga odmah uzeli znajući da će takav dragulj uz njihovu pomoć vrlo brzo napredovati. I zaista. Ušao je u juniorsku reprezentaciju, ostvario vrlo zavidne rezultate. Ubrzo nakon toga vrlo iskusan menadžer posjetio je njegove roditelje i zatražio dozvolu da zastupa taj neprocjenjiv dragulj, na što su roditelji pristali.
Ugovor iz mašte
Stupio je u kontakt i s klubom s kojim je napravio predugovor da s navršenih 18 godina pređe u neki strani klub koji će mu omogućiti manager. Iako je Arsen 'vrištao' od veselja, što to sve podrazumijeva, bio je premlad da shvati. Kad je sa 19 godina uz suglasnosti s klubom za koji je tada igrao i menadžerom potpisao ugovor za prelazak u klub o kojem je od djetinjstva maštao, rekao je samom sebi: 'Nebo me voli.' Transfer je izvršen, isplata također, ali obećanje kako će redovno igrati, a ne sjediti na klupi ili na tribinama bila je laž zamotana u celofan. Menadžer ga je prevario gledajući ga u oči. Nakon godinu dana sjedenja na tribinama, strpljenje ga je izdalo. Počeo se opijati, više nikom nije vjerovao, sam sebe je zaboravio. Dragulj je završio kao kamen na cesti priljubljen uz nečiju ogradu otvorenih, ukočenih očiju. Jedan slučajni prolaznik kada je vidio njegovo ime u novinama, javio se kao svjedok koji je čuo njegove zadnje riječi: 'Obećali su mi.'