Jednom kad izaberemo uvjereni kako je taj izbor došao iz ljubavi, što nas navodi da ga promijenimo? Kroz godine počinju navike koje nas ponekad tlače, ali ponekad dobro dođu. Svi su izbori u životu ponuđeni, s razlogom da ih odbijemo ili probamo. I jedno i drugo. Ali teško je odoljeti kad ponude stižu s mnogo strana, čovjek se pribojava da će omanuti, kasnije se kajati … Kako između svih ponuda izabrati najbolju? Život je zaista neobična igra privlačnosti i odbojnosti, pa ono što nam je dugo vremena bilo privlačno, dogodi se nešto što nam stane na dušu, što ne možemo ispljunuti, nikako zaboraviti, što nas prisili na emociju koju smo kod drugih osuđivali, dok je nismo sami okusili. Odbojnost! Kad prvi put osjetimo takav pritisak u nama, u ustima gorak okus zbog kojeg pokušavamo pobjeći, neki u samo-utjehu, neki u psihoanalizu, neki ubace u petu brzinu …
Nisu ljudi lastavice
Ali najteže se odvojiti od sebe, pa koji god od pokušaja izabrali, dugo će nas mučiti jesmo li ono što smo prošli mogli izbjeći. Iako ćemo si govoriti, bolje je progledati ikad nego nikad, u nama će ostati bolni tragovi čije brisanje teško podnosimo, jer svaki trag jedno je slovo koje nam je dušu umorilo, preko kože prešlo, sledilo nas. Ogrtač za koji smo mislili da će nas štititi, umjesto zaštite od nas su nastali ledeni kipovi, uplašene srne, razjarene pume, emocije rasute poput ugljena na papiru. Jesmo li se mogli predomisliti? Jesmo. Jesmo li mogli bolje promisliti? Jesmo. Nepouzdani smo u svemu, nepotpuni. Svi čekamo da se uvjerimo, pa tek nakon toga nešto poduzmemo. Zar su naši smjerovi samo sjever - jug. Pa nisu ljudi lastavice.
Duša je temelj
Čovjek mora znati obuhvatiti sve četiri strane svijeta, reagirati na prvu, a ne na posljednju riječ. Cjelina je sebe poznavati u dušu, a duša je temelj svakog bića. Ali dok spoznamo da je naš izbor diktirao razum, a oni dodatni leptirići u želudcu zapravo su poticajno lučenje hormona da se negdje udomimo, zaštitimo od samoće, zime i mraza, smatrajući kako će nas u proljeće poput visibaba netko ubrati i u svoju vazu staviti. Loše su to aplikacije na koje se mi oslanjamo, kasnije na vlastitom ekranu gledamo, kao da su ljudi zaista iza ekrana. Lako bi mi ugasili uređaj, sigurno ga ne bi kliknuli na 'save'. Čovjek ne sprema ono što mu se ne sviđa, nego odbacuje u smeće. To se zove čišćenje. No oduvijek je bilo lakše raspravljati o tuđem izboru nego o svom. Tu smo nebeski savjetnici. Tada obuhvaćamo cjelinu, jer se ne tiče naše kože.
No Antonela je bila oprezna, pa nije ulazila u visoku travu, a ponude je razmotrila, sa stilom odbila, na memorijskoj kartici zbrajala i oduzimala, otvorila licitaciju. Za kuhanje nije brinula, kao ni za spremačicu. Znala je tko ima, može si priuštiti bića od koristi, dok bi ona pod damastnim plahtama sebe razvlačila poput divlje mačke, uživajući u izboru koji si je sama omogućila. Tečno je govorila pet jezika. Puno je uložila u obrazovanje, a ljubavno znanje primjenjivala po potrebi da zadovolji požudu, da ne izgovori sama u krevetu. Oženjene nije proganjala, jer je slobodnih bilo isuviše, ako čovjeku godine nisu bitne. Njezin je izbor bio isprobati od mladosti do starosti, jer ako čovjek prije braka ne konzumira ponuđeno, ali po vlastitom izboru odabrano, kako će kad se jednom poželi zauvijek skrasiti znati odabrati nekog koga neće morati mijenjati. Željela je imati oca još uvijek nerođene djece u čijem će naručju ploviti snovima sreće, a u dane nesreće u tom istom naručju oplakati tugu, stvoriti novu dugu, jecati kao dijete, bez da je netko optuži kako je razmažena. Antonela je čvrsto stajala na zemlji. A kada bi glavu opteretila kalkulacijama sjetila se mantre: 'Rođena sam da bila sretna', a sreća ovisi o izboru.
Nitko je nije mogao izbaciti iz takta
Njezina matematika života imala je vrlo jednostavnu tablicu. Ono što uložim u sebe, onom kome dopustim da me miluje, da se mojim tijelom posluži, da se mojim djelom osnaži, mora uložiti dvostruko ako me želi imati dok se zadnji dah ne ispusti. Kada bi joj prijatelji rekli: 'Antonela, zar je tebi život banka?', ona bi se nasmijala i samouvjereno odgovorila: 'Bez uplate, prijatelji moji, svaka isplata je opterećenje, preduvjet za uništenje zbog zatezne kamate.' Jednog je prijatelja jako razljutila takvim razmišljanjem, pa joj se drsko suprotstavio rekavši: 'Nađi vlasnika banke i svima nam skrati muke. Nabijaš nam rogove frustracijama, kao da si jedina pametna.' No, Antonelu nitko nije mogao izbaciti iz takta. Nježno mu se unijela u lice i šapnula: 'Da si ti oženio takvu vlasnicu, ne bi sada plaćao alimentaciju.' Svi su bili uvjereni i iza leđa Antonele raspravljali kako će nasjesti, jer nitko ne može tako precizno procijeniti svoj izbor, prije nego ga doživi. Ali, Antonela je bila žena koja zna. Udala se za francuskog vinara i uz šlag i jagode provodila dane, okusila majčinstvo, ali i dalje nastavila ulagati u sebe. Tako ga je držala na uzdi da je ne izgubi. Kada bi je prijatelji nakon dugo, dugo godina pitali: 'Otkrij nam tajnu svoga uspjeha', zagonetno je odgovorila: 'Dok ste vi plesali na žici, ja sam naučila plesati oko štange.'