Zašto odbijamo osvijestiti tko i kakvi smo bili, a tko i kakvi postajemo?

 SHUTTERSTOCK
Istina

Ako se usudiš, navedi imena svih onih koji su te povrijedili, a ti njih nisi

21. prosinac 2022.
Jesmo li stranci jedni drugima, pa to shvatimo u noćima kada počinjemo gubiti nadu, kada shvatimo da nas nitko ne sluša, da kroz tuđe uši prolaze naše riječi poput propuha

Ima Istina koja uvijek traži rješenje za čovjeka, ponudi s obje ruke, otvori dlanove i kaže: ‘Na njima sve piše.‘ Ponekad ih je dobro i sklopiti, ponekad zamoliti, ponekad se u tišini svoje duše pomoliti, ponekad zavapiti, kriknuti… Sve je to Istina. Dani mogu biti cvjetne nedjelje, ali i dani pasije. Mogu biti otvorene i zatvorene rane za svakoga. Poklonimo se Onom koji je za nas nešto otkupio. Ali, mi ovako obični također moramo otkupiti jedni za druge, jer drugačije ćemo stati, zaustaviti se… tko zna do kada ili možda zauvijek. Čovjek najbolje zna tu Istinu o sebi, Istinu u sebi. Zašto odbijamo osvijestiti tko i kakvi smo bili, a tko i kakvi postajemo? Trebali bi sami sebe pitati, svakoga dana, zašto drugome činimo ono što nikad ne bismo željeli da drugi učine nama ni pod rubrikom razno, jer sve ono što činimo drugima, na kraju nama postaje prazno. Kao da nosimo pola bijelog, a pola crnog lica… jer čovjek voli boje, pa se ponekad oboji.

Smisao izmjena

No, je li Istina zapravo bezbojna? Jesmo li tu bezbojnost zatajili i na taj je način negdje stavili iza sebe, a ne ispred sebe i time ispleli paukovu mrežu? Jesmo li ikad zaista vjerovali onima od Boga odabranima, koji su svoj život podredili našem? Koliko smo samo toga iz povijesti izmijenili, promijenili, nadopunili, modificirali? Trebali bi sami sebe pitati koji je smisao svih tih izmjena, naravno povijesnih? Promatramo li sami sebe ikada? Uvijek govorimo: Kako da ne! A gdje je to ‘kako‘? Pa ako je ‘kako‘ urodilo Istinom onda bi priznali kakvi smo… isti, ali ne i jednaki. Tko nam je dopustio da podijelimo ljude na ovakve i onakve, na dobre i zle i zašto sebe uvijek svrstavamo u one dobre? Jednog dana dobri, drugog loši, jednog popustljivi, drugog tvrdoglavi do krajnjih granica, trećeg dana neprepoznatljivo agresivni kad se radi samo o jednoj riječi, kad nam nešto zaprijeti… tada nismo više oni koji smo bili do prijašnjih dana.

Bez istine je besmisleno

Jesmo li stranci jedni drugima, pa to shvatimo u noćima kada počinjemo gubiti nadu, kada shvatimo da nas nitko ne sluša, da kroz tuđe uši prolaze naše riječi poput propuha. Pa hajde čovječe, hajde ako se usudiš navedi imena svih onih koji su te povrijedili, a ti njih nisi? Navedi imena koja su te umorila, a ti njih nisi! Navedi imena o kojima si mnogo toga slagao, a oni o tebi nisu! Što je, zašutio si? Sve bez Istine postaje besmisleno, kruto, lomljivo, teško… teško za nositi, ponekad teško i za govoriti. To je tako. Mi se znamo zakamuflirati, jedni drugima biti gorljiva konkurencija. Uvijek bi se protiv nekog borili, nekog prihvatili, nekog odbili, željeli tuđu zemlju, mijenjali ljudska prava, ali bi u isto vrijeme hodali i po Svetim gorama, prepričavali što je netko jednom rekao, bez obzira koliko razumjeli. Mi smo se uvijek s vremenom bavili, stranicama povijesti, mi bi uvijek kršili zakone prirode, pokoravali slabije. A kako smo svi od krvi i mesa izjednačenost barem po tom pitanju, nema pitanja. Mi bi se ponekad i smijali onima koji imaju iskonsko znanje, neki dublji duhovi uvid… mi bi takve ljude omalovažavali, zvali pogrdnim imenima, a sebe uzvisivali, nikad odbacili sami sebe s podsmijehom. Podsmjeh je rezerviran za druge. Mi inače volimo sve rezervirati, od čovjeka do Boga. Zaboravili smo na akontaciju prilikom rezervacije koja se obično ne vraća osim u iznimnim situacijama uz predočene i ovjerene dokaze. Mi smo ovjereno uvjereni u dobre ishode, dok ne primimo vijest koja nam zaustavi dah. Istini za volju moramo i ovako početi ‘sanjati‘ budnu Istinu.

Plima i oseka

Nestajat ćemo kap po kap ako ne promijenio more koje jesmo, ako ne promijenimo Sunce koje jesmo. Ako u nama ostane samo sol, što ćemo sa solju bez vode? Treba znati ljubiti darove, treba znati živjeti, treba znati razumjeti istinite snove. Da nam Glas kaže ‘Sutra vas neće biti‘, da li bi ga tada upitali ‘Zašto nas kažnjavaš, a ništa nismo učinili?‘ A što bi bilo kada bi Glas rekao: ‘Jeste, jeste! Ubrzali ste postojanje, a mogli ste drugačije.‘ A mi kažemo: ‘Od sutra ćemo!‘ A što ako sutra ne bi više postojali? Što tada? Zar bi mislili kako je to san, kako ćemo se probuditi i zaboraviti? Možemo se mi probuditi, ali je pitanje u kakvom okruženju ćemo biti. U davna vremena djeca su se skupljala oko vatre, slušala mudraca i pitala ga glasno ili potiho, odakle mu toliko mudrosti. On bi im rekao Istinu: ‘Čekao sam da mi nebo ukaže milost, da mi prenese mudrost koju pričam.‘ Svi mi bi trebali tako postaviti vrijeme. Umjesto jučer za sutra, trebali bi reći sutra za jučer. Jer, nismo više isti. Nitko ne zna kolika je čija patnja, nitko ne zna tko je tko, nitko ne zna ili je zaboravio da jedna mala, tako neprimjetna sekunda je dovoljna da sve prestane, da se sve okrene. Zar nije ljepše kad se čovjek ‘utapa‘ da ispliva i zapliva, da to bude čista voda u kojoj će osjetiti i plimu i oseku kao nešto sasvim prirodno, jer su takvi temelji davno postavljeni.

Zrak našeg života

Nama je oduvijek trebao oslonac. Svi ga imamo u Onome koga izaberemo, čije riječi mijenjaju zrak našeg života. Bolje da razmišljamo je li Istina da svjetlo prelazi u tamu ili tama u svjetlo, nego o svom identifikacijskom broju. Bolje razmišljati kako pomoći čovjeku, kako ga podići kad zapne, kad padne. Takvoga treba slaviti, na takvog se treba ugledati. Tim putevima treba iznova krenuti kao hodočasnik, dok ne osjetimo one grozne grčeve koji će nas zaustaviti, malo odmoriti pa opet nastaviti. Nije važno tko će biti prvi, a tko posljednji. Važno je odriješiti sebe od onoga što svakoga dana činimo. Otvaramo neko svoje vlastito kraljevstvo, onako ovlaš. Mistici su uvijek odjeveni u običnog čovjeka. Ne treba pred drugima uzvikivati kako smo nevini pokušavajući time izbjeći osobni križni put. Ono što nas mora sustići, sustići će nas ma gdje god bili. Od Istine se nitko nije uspio sakriti. Svi smo mi jedni drugima zabili ‘čavle‘, čak i samima sebi. Svi smo mi onečistili svoje izvore, svi smo mijenjali vjetrove. Daj upitaj se čovječe? Ako udijeliš milost prosjaku, jesi li zato milostiv ili naivan? Pitaj se što on time dobiva dok tebe prosi. Ako se dvoumiš hoćeš li mu dati ili uskratiti odustani odmah, jer tada nosiš kušnju u sebi koja će te na kraju ugušiti. I daj, pokreni se! Dok svi stoje i nešto čekaju budi onaj koji pokreće. Pokreni lavinu bez snijega, pokreni potop bez vode, pokaži ljudima sva lica beskonačnosti u prolaznosti. Ne moraju ti ime upamtiti, a možda ga baš proslave. Neka ostane iznenađenje. I svaki dan se sjeti vremena prije sada u kojem su civilizacije bile naprednije, poznavajući znakove neba, prakticirajući te znakove na zemlji. Gdje su tada bili satovi? Bile su zvijezde i Sunce. Jesu li se sunčeve kazaljke spojile, jesu li zvijezde drugačije govorile, je li nebo zagrmilo, a kiša proplakala? Jesu li se svi razbježali ili ostali i proučavali, dok nisu našli suštinu. A suština jasno daje na znanje kako je samo u jednom trenutku smješteno sve vrijeme ovoga svijeta. Trenutak rođenja, trenutak smrti… krugovi u nebeskoj vodi. Svaki krug, novi nivo svijesti. Bez prekida!

MISAO TJEDNA

U jednom dahu je sve stvoreno i sve uništeno.

Teme
Linker
21. prosinac 2022 10:07