Kada ulazimo u neki odnos, bilo da je riječ o ljubavi ili o prijateljstvu, ne očekujemo da će nas povrijediti i/ili izdati osoba kojoj smo se potpuno otvorili, koju smo iskreno voljeli i to joj bez susprezanja pokazivali. Ipak, mnogima se nekad u životu dogodi(lo) baš to.
Ogorčeni, tužni i na oprezu
Iako će neki reći kako vrijeme sve liječi, kada je riječ o ovakvim situacijama, bol i poniženje rijetko nestaju. Da, možda ih ne osjećamo svaku minutu kao onda kada se izdaja dogodila, ali taj neugodan koktel osjećaja koji nam je priuštio netko drag, nažalost ne blijedi s godinama. Tužno je zapravo što većina život nastavlja ogorčena, tužna i s konstantnim oprezom od novih odnosa.
Razlog tomu je što se ne bavimo sobom, što ne dozvoljavamo priznati si da nam je potrebna tuđa pomoć, pa možda i samo rame za plakanje. Umjesto toga zatvaramo se u sebe, rane liječimo sami poput ranjenog psa, osjećaje potiskujemo i, nerijetko, sami sebe uvjeravamo kako smo dobro dok u to i ne povjerujemo.
No, kada nam slome srce naši instinkti za preživljavanjem tjeraju nas da činimo što god nam padne na pamet kako ne bismo osjetili bol.
Dovoljno ste stari da biste znali kako se stvari ne riješavaju po principu "ako o tome ne pričam, nije se dogodilo". Ne okrećite leđa problemu, suočite se s njim.
Ne bježite od osjećaja
Iako nema veze s izdajom, ispričat ću vam što se meni dogodilo u jednom životnom trenutku kad sam činila baš ovo o čemu pišem - bježala od pravih osjećaja i trudila se ne osjetiti bol.
Bila sam klinka kada mi je umro deda. Obožavala sam ga. Obožavala sam njegovu visinu, sjedu kosu, košćato lice, blijedu put i duge prste na rukama prekrivenim staračkim pjegama. Tog dana ležao je u svojoj sobi na postelji koju je zbog bolesti „grijao“ već godinama. Baki je bio dovoljan pogled na njega da zaključi kako je došao taj trenutak. Odbijajući si priznati da se bliži kraj istog je trena pohitala u grad kupiti crninu, svijeću i pozvati svećenika. Djed je teško disao na svom krevetu dok smo mama i ja sjedile uz njega čekajući baku da se vrati. U trenu kad je prešla prag sobe, pogledi su im se sreli i moj je djed izdahnuo, a ja (dijete) sam to sve vidjela i vrlo emotivno proživjela. Sprovod je došao i prošao, a ja nisam ni suzu pustila. I onda, nekoliko godina kasnije pošla sam s prijateljicama i našom vjeroučiteljicom na duhovne vježbe (to je u našoj župi tih godina bio običaj). Jedna po jedna odlazile smo kod svećenika na ispovijed. Kada je došao red na mene - isplakala sam rijeku. Zbog mog djeda.
Nakupljena tuga, sjećanje na to što je prošao i koliko je baka sada nesretna, slomili su me. Tek nakon toga ponovno sam mogla govoriti o svom djedu bez „knedle u grlu“ prisjećajući se onih lijepih, ranijih uspomena iz djetinjstva. Zašto vam to govorim? Iz razloga što i gubici u nama, bez obzira na godine, izazivaju duboke osjećaje, one o kojima rijetko kad i s malo kime razgovaramo. Slično je i s izdajama.
Kada osjete bol, mnogi od nas izbjegavaju govoriti o toj temi, uopće spominjati je. Neki pritom dožive transformaciju karaktera i postanu ili vječno ljuti ili vječno negativni, a drugi, oni najosjetljiviji, „pobjegnu“ u neki svoj svijet iz kojega ih je teško iščupati.
Učimo o sebi
Ipak, koliko god bol bila jaka, iskustvo koje smo proživjeli uči nas mnogo toga o nama samima. Jednako može učiniti i oprost, iako se, sasvim sigurno, neki među nama neće složiti.
Ako ste ipak spremni na taj veliki korak, korak zbog kojega biste ponovno trebali biti sretni i slobodni, evo što trebate znati.
U ovakvim trenucima potrebno je vrijeme žalovanja, ali nemojte dozvoliti da vam dnevna rutina postane samosažalijevanje, optuživanje i udaljavanje od okoline. Toga nitko nije vrijedan!
Prva tajna: Opraštate zbog sebe, a ne zbog drugih!
To što ne želite oprostiti nekom tko vas je povrijedio - u vama stvara bol, razočarenje i ogorčenje, a ne kod te druge osobe. Kod povrijeđenih se, kažu stručnjaci, često rađa osjećaj osvete i želja da ih povrijede na način kako su oni povrijedili njih. To, ako ćemo biti iskreni, još nikada nikoga nije oslobodilo, a nije ni umanjilo bol. Zapitajte se koliko vam je uistinu stalo do vlastite sreće - kada to postignete, kada osvjestite da je jedino važna vaša sreća, bit će vam lakše oprostiti.
Druga tajna: Možete kontrolirati samo sebe!
Tko god bila osoba koja vam je nanijela bol, morate znati da je niste mogli natjerati da čini ili osjeća ono što biste vi željeli. Teško je shvatiti zašto nas je netko povrijedio, ali moramo shvatiti kako to nismo mogli predvidjeti ili promijeniti (pa čak i onda kada mislite da ste mogli nešto učiniti). Dogodilo se u tom trenutku iz nekog nama nepoznatog razloga i neka tako i ostane. Za budućnost moramo zapamtiti kako smo mi sami zapravo jedina osoba koju možemo kontrolirati.
Treća tajna: Zatvorite to poglavlje!
Zamka u koju upadaju mnoge povrijeđene osobe je da inzistiraju na odgovorima od osobe koja ih je povrijedila. Prošao je jedan razgovor, zatim i drugi, no vi već tjednima, mjesecima pa možda i godinama tražite odgovore na ista pitanja. I nije riječ o istini, već o odgovorima koje jednostavno ne želite čuti. Zaustavite loptu, zatvorite to poglavlje i nastavite dalje sa svojim životom tako što ćete onoga tko vas je povrijedio ostaviti već jednom na miru. Ponekad je i bolje ne čuti sve iako nas to možda u ovom trenutku ne zadovoljava.
Nema sreće u raspravama, svađama i analizama. Ako ne možete prijeći preko onoga što vam je činjeno, u novi život krenite sami. Prije toga se pobrinite da ste zatvorili sva poglavlja.
Četvrta tajna: Ne, vi niste krivi!
Mnoge povrijeđene osobe pokušavaju pronaći krivnju za tuđe postupke u sebi. „Da sam mu posvetila još više vremena, možda me ne bi prevario.“, „Da sam pažljivije slušao što je željela, možda me ne bi ostavila.“, „Da sam...“ Sigurno ste i sami to već čuli, izgovorili ili pomislili. Da, zaista, što da jeste? Mislite li stvarno da bi to nešto promijenilo? Na neke stvari jednostavno ne možemo utjecati koliko god se trudili. A ako ne vjerujete meni, vjerujte psiholozima koji naglašavaju kako je osjećaj krivnje kod povrijeđenih osoba često i nerealan i pretjeran. Dakle, prihvatite da niste krivi i prestanite se mučiti.
Peta tajna: Nešto ste definitivno naučili!
Vrlo je vjerojatno da s osobom koja vas je povrijedila ne želite imati više ništa. Prirodno, u svakom od nas budi se inat i potreba da ta osobe ne vidi koliko nas je povrijedila. I u tome nema ništa loše, pogotovo ako će vas to natjerati da se doista trudite biti bolje. Ok, završili ste s njim ili s njom za sva vremena, navukli ste osmjeh koji su oni, vjerujte, jako dobro upamtili, i sad se okrenite na peti i krenite u novi život. Ali ne zbog njih, nego zbog vas. Kada uspijete probaviti cijelu situaciju, iz nje ćete izaći još jači, a sasvim ćete sigurno ponešto i naučiti, prije svega o sebi. Jednog dana mogli biste im čak biti i zahvalni (ok, možda malo pretjerujem, ali sve je moguće...).
Ako vam sve ovo nije preteško, probajte i ovo:
Recite glasno „Opraštam ti!“
Možda će vam se činiti smješno, pa možda i suludo izgovoriti te riječi u kontekstu osobe koja vas je povrijedila kao nitko u životu, ali s vremenom bi vas ta izreka doista mogla osloboditi. Probati ne košta ništa, zar ne?!
Tek jednom kada (i ako) im oprostite, osjetit ćete ponovno što znači sreća i sloboda. Upravo to ste dužni sami sebi.
Nije da ih branimo, ali...
Možda nije bilo namjerno
Teško je to povjerovati kada nas izjeda bol, ali morate znati kako većina prevara i izdaja nije bila planirana. Naime, rijetki su ljudi koji namjerno nanose bol osobama koje ih vole, a ako to čine, uglavnom je to zbog toga što su duboko u sebi nesretni. Nitko vas ne tjera da shvatite njihove razloge, ali ako ikada između vas dođe do tog razgovora, vjerujte da su to učinili zato što nisu znali ili imali snage i mudrosti učiniti drugačije.