Događaj prvi...
Jedno popodne, prije nekoliko godina, zaželi moja susjeda Ana jagode sa šlagom. I nadobudno ode do susjeda, malog proizvođača ovih ukusnih plodova, nekoliko ulica dalje od naših kuća. U dvorištu sretne kći vlasnika, simpatičnu djevojčicu od nekih 12-tak godina, koja zarađuje đeparac prodajući proizvode OPG-a.
"Baš ti je dobro. Možeš jesti jagode do mile volje", kaže Ana djevojčici naivno zamišljajući slatki život na plantaži.
"A ne. Mama i tata su mi rekli neka ih ja ne jedem.", odgovori mala "prodavačica".
I odustane Ana od svog kraljevskog deserta.
Događaj drugi...
Moj pokojni djed je znao s ponosom govoriti kako smo sretni što imamo svoje domaće povrće. U selu se, na kartama i s pivom u ruci, običavalo pričati o ženama, politici i nogometu. S vremena na vrijeme sezonski bi se spomenule lisne uši, krumpirove zlatice, puževi, vrapci i troskot kojega je više nego blitve i kupusa. Razmjenjivali su se savjeti kako tim problemima stati na kraj. Tako su jedno ljeto seljani čuli kako moderni nosači zvuka - CD-i tjeraju vrapce. Ubrzo su ovi nosači zvuka postali natraženija roba u selu. Bogato okićene ograde i svjetlucava stabla bili su znak uspjeha. Neviđenu poslovnu priliku iskoristila je domišljata unučad. Odvezali bake i djedovi kesu, a oni inkasirali za kratko vrijeme izdašan džeparac.
E onda se sljedeće godine pročulo kako patke jedu puževe, pa je jedna jedina u selu, zlata vrijedna, patka cijelo proljeće provela na seoskoj turneji od vrta do vrta.
Riješio se tako moj djed, bar za kratko, vrabaca i puževa.
Ali što napraviti s onolikom troskoti? Tko god prođe cestom vidi njegovu sramotu. Pospe on praškom jedan put. Ništa. Pospe drugi put. Ni tada vidljivih rezultata. E onda pospe treći put malo jače. Nakon toga izgorili zajedno i blitva i kupus i troskot. I osta zemlja pusta još sljedeće dvije godine. Niti travčica da bi se pojavila.
Naravno da smo i dalje jeli samo svoje domaće povrće.
Događaj treći...
Nedavno sam bila u poljoprivrednoj ljekarni. Ispred mene supružnici pitaju prodavača što bi bilo dobro za zaštitu rajčica. Preporuči im on sredstvo koje se pokazalo kvalitetnim.
"Kako se koristi?", pitaju kupci.
"Evo, piše da na 10 litara vode ide jedna čajna žličica. Znači velika žlica se razmuti u 20 litara.", samopouzadano tumači prodavač.
Krivo im je rekao! Tri čajne žličice stanu u jednu jušnu žlicu. Znači, jednu veliku žlicu sredstva treba razmutiti u 30 litara vode.
I za kraj, događaj četvrti...
"Imaš li ti onaj papir za nabavit' otrov protiv baja?", pita Ante kuma Ivana.
"Imam.", ponosno će Ivan.
"Kupi mi onda jednu kesicu.", zamoli Ante.
"'Oću prijatelju.", ljubazno odgovori Ivan.
(Kao što maloljetni mogu nabaviti alkohol i cigarete, tako i oni koji nisu prošli edukaciju za korištenje sredstava za zaštitu biljaka, lako nabave različita kemikalije koje mogu biti šetne po zdravlje ljudi ukoliko se nepropisno koriste. Da je moj djed živ, sigurno bi i njemu Ivan učinio uslugu. Jer ne možeš više ništa imat' svoga domaćega ako ne prskaš.)
Komentar je suvišan.
Čini mi se da su u pravu koji kažu: "Bolje je ponekad ne znati baš sve."