Dragana Olujić

 PRIVATNI ALBUM
nutricionistica dragana olujić

Kad me pitaju za savjet o prehrani i zdravlju, svima uvijek kažem istu rečenicu... Možda ovaj put ‘upali‘

10. lipanj 2022.
Vjerujem da će vam već nakon 10 dana biti jasnije što to treba promijeniti u prehrani


Boravak u nepoznatom društvu više od pola sata zaista je postao prepun izazova. Kako vrijeme odmiče i kako se nutricionizam i dijetoterapija sve više udomaćuje kao priznata znanost tako i ja sve teže odolijevam izvan radnog vremena ne odgovarati na razna pitanja koja, vjerovali ili ne, jednostavno nemaju ni kratke, a ni točne odgovore.

Jedno je živjeti i voljeti svoj posao toliko jako da ga pokušavaš što više i što intenzivnije uglaviti u svaku moguću poru, pri tome vođena motivom da će se proširiti kao pozitivna i dobra zaraza što se u konačnici pokazalo i ispravnom pretpostavkom. Sasvim drugo je kada se u periodima opuštanja i druženja suočiš s hrpom pitanja koja najčešće započinju s „Ma hajde kada si već tu da te nešto pitam u vezi prehrane.“ Ne frustrira mene to što je tako veliki interes za savjetima o prehrani. Ne uznemiruje me čak ni to što mi se možda u tome trenutku stvarno ne razgovara o tome jer sam prije 5 minuta radila polpete od tikvica koje je moj mlađi sin frkćući odbacio komentirajući kako je njemu dosta da ja mučki i podlo podvaljujem svoje „zdrave ideje“ svome vlastitom djetetu (pazite molim lijepo kakvo ja mišljenje imam o svom vlastitom djetetu, kao da je on neki eksperiment) i da mi nakon takvog neuspjeha treba kava u tišini, ili komentar na suđenje Johnnyja Deepa, ili pak možda krivo spojene šare na nečijoj celebrity haljini. Mene strašno muči to što se brinem kako će reagirati moj sugovornik kada mu dam jedini točan odgovor, a to je „Ne mogu ti sa sigurnošću reći kako ćeš riješiti taj problem. Treba mi vremena i puno informacija kako bih ti dala što bolji savjet“.

Naravno da takav pristup nije niti malo popularan, a ni društveno prihvaćen na ni jednoj razini. Budući da sam svjesna kakvim će to primislima i zaključcima rezultirati u glavi mog nepoznatog ili polupoznatog sugovornika, istog uvijek pozovem da se pridruži konzultacijama u mom centru kako bi što točnije i detaljnije razradili njegov problem. Problem tu ne prestaje, samo se proširuje. Naime, većina nas ima neke zdravstvene poteškoće koje nisu bolest pa k tome nisu ni za klasični medicinski tretman, a pri tome nisu ni neko vele zdravlje i izazivaju otežanu kvalitetu života.

Međutim, većini ipak ne treba dijetoterapeut jer su uglavnom poteškoće vezane uz nekvalitetno biranje hrane, veliki priljev prerađevina i proizvoda na dnevnom meniju, a malo prave hrane. Iako se većina vodi mišlju kako je kuhanje ručka kod kuće dovoljna referenca za pravilno jedenje i čudom se čude kako nemaju snage, debljaju se, imaju nekvalitetan ili niski libido i većinu dana pribjegavaju krevetu ili nekoj vrsti odmora. E pa većina je u krivu. I ponekad,sve češće, dođe mi da ovaj svoj religiozni pristup zdravoj prehrani i kvalitetnom stilu života nabijem nogom i ispucam volejom daleko iznad prečke u nepovrat jer ma koliko puta pisali, pričali, propovijedali pa čak i pjevali (moja Anka sunce milo jede samo zelenilo) o važnosti jedenja prave hrane, puno voća i povrća, mahunarki, orašastih plodova, sjemenki i žitarica uvijek i baš uvijek završimo na tome kako je «kod mene svaki ručak salata» i «povrće je obavezan prilog» i nezaobilazno «što voće nije šećer? Pa deblja! Meni je to rekao moj liječnik».


Kako ljudima objasniti

Dragi ljudi, najbolje još da nije tako. Još najbolje da se dovedemo do toga da povrća uopće i nikako nema, da voće ne jedemo jer je šećer i da salatu gledamo samo na TikToku preko postova nekih fitness ili lifestyle influencera. To je nekakav nužni minimum. Da salata bude uz svaki ručak, da je povrće prilog i da se ručak kuha. Dakle minimum, a ne garancija da nećemo osjećati zdravstvene disbalanse i lošu kvalitetu života. S druge strane, kako mnoštvu jednostavno objasniti da su sve kutije, vrećice i pakiranja problem? Kako kada se svaka od tih kutija i vrećica deklarira kao sigurna i zdravstveno ispravna samim time što se nalazi na policama trgovina? Kako mnoštvu objasniti da je svaka od tih kemikalija dodanih u hranu da bi ona bila svježa, postojana, kemijski stabilna i uvijek istog okusa sigurna u dozama koje će se naći u «1 serviranju» naznačenom na deklaraciji? Samo jednom serviranju, na dan, u samo toj jednoj hrani, jednoj od mnogih koje ćemo u tom danu pojesti. Kako im objasniti da im nitko, baš nitko ne može garantirati sigurnost pojedena dva serviranja te iste hrane (jer Zakon tako radi, on dokazuje sigurnu dozu, ništa više od toga) ili pak još jedno serviranje na dan neke druge hrane koja opet ima sigurnu dozu te kemikalije u toj hrani u jednom serviranju. Ili još jednu pa još jednu. Jedna kriška paštete pa 3 keksa pa kuglica sladoleda, malo pojačivača za pripremu umaka za ručak, čaša soka, dva peciva, jedan topli sendvič, pola kesice čipsa... To ide u nedogled, a pri tome se ponavlja svaki dan pa opet pa opet. I sada, kada netko ovo pročita, sasvim je normalno zaključiti kako problem leži u dodacima kod prerade hrane i kako će izbacivanjem kemikalija riješiti svoj problem. E pa čak ni to nije točno, ali je djelomično točno ili bar dovoljno blizu donošenja zaključka ili poante ovih redaka.


Što se sve promijenilo

Ono što se jako promijenilo u posljednjih 80 godina je intenzitet korištenja prerađevina i hrane pojačane kemikalijama (s ciljem poboljšanja kvalitete i stabilnosti te iste hrane naravno) u svakodnevnoj prehrani. I premda imamo sve više dokaza o nesigurnosti primjene, točnije rečeno, nedostatka sigurnosti primjene česte, višekratne i svakodnevne kupovine takve hrane zabilježen je sve veći porast njene zastupljenosti u košarici potrošača. Nepošteno bi bilo sa sigurnošću tvrditi da je upravo u tome uzrok sve češćih nemedicinskih zdravstvenih problema, ali da se jasno naslutiti da u tome leži jedan od odgovora. Kako smo to zaključili? Vrlo jednostavno. Promjenom prehrambenog ponašanja prema zakonu «što čišće» uvidjeli smo niz poboljšanja i otklanjanja simptoma poput nespecifične nadutosti, probavnih tegoba, fantomskih bolova u predjelu želudca i crijeva, nedostatka svježine, pospanosti, smanjenog libida pa čak i nekih kožnih nedefiniranih iritantnih promjena.

Korištenjem prave hrane, mijenjanjem navika primjene doručaka od jaja, voća, sira, fermentiranih proizvoda, cjelovitih sirovih žitarica umjesto peciva i pekarskih proizvoda za doručak, pa marenda od voća i smoothieja umjesto čokoladica i toplih sendviča, pa serviranjem dvije do tri vrste povrća za ručak uz meso ili ribu ili mahunarke, pa užina od slastica pripremljenih vlastitom rukom do povrtnih wok večera ili homemade palačinki, slatkih slanih pita i apsolutnim isključivanje svih vrsta napitaka osim vode, čaja, prirodnih sokova napravljenih kod kuće i vina, uvidjeli smo kako većina nespecifičnih nemedicinskih i ne kliničkih zdravstvenih poteškoća jednostavno iščezava.

Naravno da to nije sve, nije čak ni dovoljno, ali je svakako fantastičan početak dobrih i poželjnih promjena. Evo jednog malog životnog primjera iz Dalmacije. Kada u razgovoru suptilno upitate sugovornike jedu li i koliko često jedu ribu? Odgovor stiže ko’ iz puške i uglavnom je afirmativan. Riba se jede često i uvijek uz blitvu (tako smo valjda dobili nadimak blitvari). Ako nastavite razgovor s malo više detaljnijih upita o tome kada su zadnji put jeli ribu i blitvu već se polagano naziru sumnje u vlastito stajalište. Riba se najčešće pojela kod bake nekad prije par tjedana, a time i blitva. Jer nezgodno je i nepraktično ići na ribarnicu, a za očistiti blitvu treba vremena. Kako razgovor odmiče sve je jasnije da se od povrća najčešće jede blitva a tikvice se jedu pohane par puta u sezoni, otprilike jednako često koliko se i napune paprike. Pome (rajčice) su na meniju ljeti kao salata više manje svaki dan i to je otprilike to. Voće se jede kada dođu jagode (20 dana) s tim da se ne jedu svaki dan, breskve isto ljeti, a tako i dinja (lubenica). Banana je s druge strane svaki dan. Dakle zaključak je da se češće jede ono što ne zahtijeva neke velike pripremne radnje, a rjeđe i nikada sve ono što oduzima vrijeme. Ali nešto se ipak jede je li tako? Naravno, jedu se peciva, sendviči, jednom u dva dana se naruči, krumpir i meso su skoro svaki dan. Sve u svemu nije dobro.

Da budem malo konkretnija. Možda sam na tragu univerzalnog savjeta. Možda neće imati isti intenzitet učinkovitosti, ali sigurno će svakome pomoći. Pokušajte jesti čisto. Što to znači? Od jutra do večeri birajte hranu, ne gotovi proizvod nego pravu hranu. Premda to značilo da sami morate ispeći kruh. Nećete sami praviti tjesteninu (iako ni to nije neki bauk) ili fermentirati mlijeko u jogurt, ali svedite korištenje proizvoda na prvu liniju prerade. Jogurt, maslo i sir kupite, kupite i tjesteninu, ma kupite i brašno i ulje (naravno da nećete mljeti žito ni cijediti soju i suncokret), ali sve ostalo napravite sami. Od početka do kraja. Ako nemate vremena (a nemate) pojedite voće, napravite kajganu, ispecite šnicel i skuhajte mahune s krumpirom. Ponovite sve sutra samo s drugim voćem, umjesto mesa ispecite ili lešajte ribu, a umjesto mahuna skuhajte tikvice. Pa opet sutra i opet sutra. I kada vam god ruka poleti za nečim jer morate nešto pojesti razmislite što je to nešto. Je li pecivo, čokolada, vrećica grickalica ili je grčki jogurt i jabuka. Vjerujem da će vam već nakon 10 dana biti jasnije što to treba promijeniti u prehrani. Što vam se više frustracija pojavi tijekom tog perioda to znači da više pogrešnih stvari radite svaki dan.

Ono što je meni pomoglo dok sam razmišljala o današnjem tekstu je otkriće činjenice da ću od sada svakom svom sugovorniku s početka ovog teksta odgovoriti «Što čišće to sigurnije i bolje». Veseli me što ću sutra opuštenije sjesti u društvo nepoznatih osoba nakon što mi sin opet da odbijenicu na neki od mojih pokušaja da mu podvalim voće ili povrće zapakirano u nešto što izgleda kao pohano meso. Svakako, od sutra ćete od mene moći čuti «Što čišće to sigurnije», a možda to otisnem i na majice.

Teme
Linker
29. lipanj 2022 12:36