Ako pratimo društvene mreže i općenito današnji pojam sreće, mogli bismo dobiti dojam da ako nismo sretni, zapravo i ne vrijedimo. No, ako malo bolje promotrimo taj imperativ, ne bavi se on srećom nego pitanjem kako je prezentirati, kako doći do nje, tko je odgovoran za našu sreću, tko može profitirati. Marketing računa na to naše nitko ne zna čime izazvano optimistično očekivanje da sreća može postati trajno stanje, ako se potrudimo. Ponekad nam se nude i banalna rješenja za komplicirana stanja. Pogledamo li najbolje trenutke neke osobe na društvenim mrežama, čak i vlastite, vidjet ćemo da to često i nije naš pravi život, te fotografije prikazuju naše željeno iskustvo doživljeno jednom ili više puta, no to nije sve ono što smo mi. U konačnici, gledajući sebe tako "namontirane", opet uskačemo u osjećaj neadekvatnosti i usamljenosti jer ako nešto ne prikazujemo na društvenim mrežama, slijedi novi niz pitanja: ako bježim od toga, to mora da je strašno i nepodnošljivo, ili ružno i odbojno te me razdvaja od drugih ljudi. Ideja o vječnoj ili trajnoj sreći stara je koliko i ljudski rod. Iako u dubini duše znamo da je sreća više-manje prolazno stanje i da nitko na tom mjestu ne boravi trajno, uvijek se nekako nadamo da bismo, isprobamo li neki od ponuđenih recepata, baš mi mogli biti ta osoba koja će trajno biti sretna.
POČETI NEŠTO NOVO
A nekako se čini da bismo sreću najlakše mogli dosegnuti tako da se sami promijenimo i poboljšamo. Nekada je to da ranije ustajemo, da radimo više ili manje, da pažljivije biramo itd. To je jednostavno stanica do koje treba doći i tamo onda neće biti drugih emocija. Samo nam je potrebna snaga volje da se promijenimo. Jer ako se ne osjećamo dobro, nešto ne radimo kako treba i moramo se što prije vratiti na put sreće. Funkcionira li to zaista tako? Svi smo osjetili kako ima nešto poticajno u tome da počnemo nešto novo, novu naviku, novi način razmišljanja, novi način života. Promjena, ta čarobna riječ! Samo, ponekad smo umorni od svih promjena kroz koje prolazimo i mimo svoje volje, možda smo upravo doživjeli kakav gubitak, a možda ne moramo svako malo nešto značajno započinjati da bismo osjetili dodir sreće. Nekad mi ljudi kažu kako ih izluđuje savjet da izađu iz svoje zone udobnosti. "Pa ja se i ne sjećam kad sam zadnji put bio u zoni udobnosti, stalno sam na vjetrometini", tvrde neki. Često precjenjujemo moć promjene zahvaljujući snazi volje, a podcjenjujemo ono malo truda koji možemo svaki dan uložiti. Upravo ono što možemo učiniti u deset minuta. Nešto napisati, nešto pomaknuti, nekoga nazvati, nešto oprati, nekamo se uputiti. Jednostavno početi s jednostavnim. Naša fantazija o najboljoj verziji sebe na tragu je fantazije o konačnoj sreći. Sreća je paket emocija, često i sami činimo nešto da nam bude manje ili više dostupna, no zapravo možemo imati i ne tako savršen život, a opet imati sretne trenutke. Možemo biti u novčanoj stisci, a ipak dopustiti da nas nasmije neka komedija, možemo prolaziti kroz gubitak, ali se zaigrati s djetetom... Rješenje nije u tome kako da budemo bolji, nego kako da budemo bolje, i to u skladu s onim što je nama važno, ne nekome drugome. Čemu trošiti novac na veći stan ako nas usrećuju putovanja, a dovoljan nam je i naš mali stan? Zašto se prezentirati skupom odjećom ako bismo radije išli na što više druženja u prirodi? Ne vrijedi isto za svakoga i ne događa se u isto vrijeme za svakoga. Nema te verzije nas u kojoj je sve bez greške, već sa svim onim što mi jesmo, i plusevima i minusima, možemo biti dobro. Bitno je, u stanju kad smo doživjeli nešto razočaravajuće, nešto što nas je potpuno zaledilo, možda i bilo opasno za nas, proći proces tugovanja, jer ako i nije bilo materijalnih i tjelesnih gubitaka, izgubili smo neku nadu, viziju, fantaziju. Sreća se tu može skrivati u našoj sposobnosti da primijetimo nešto dobro oko sebe, da se podsjećamo kako smo u sebi našli nešto što nas je sačuvalo, što nam je pomoglo da, eto, nekako uspijemo.
ŠTO JE TO ŠTO VEĆ IMAM
Da se pitamo - koji mi je to od mojih resursa pomogao da prođem kroz ovo? Je li mi pomogla neka osoba? Neko moje uvjerenje ili ponašanje? Neki obrambeni mehanizam kojem se priklanjam u ovakvim situacijama? Nešto što kod sebe volim ili nešto što kod sebe ne volim? Taj dio sebe trebamo učiniti pristupačnijim, u najmanju ruku ga ne zanemariti. Ako nešto znam, npr. govorim strani jezik, dobro kuham, vladam svojim emocijama, oslanjam se na blisku osobu, ako sam disciplinirana u nečemu - pa je li to nešto čime raspolažu svi, je li se podrazumijeva ili možemo sami sebe pohvaliti za taj resurs? Sva ta rasuđivanja o zadovoljstvima u životu, o sigurnim mjestima, sigurnim ljudima, uopće o tome da znamo prepoznati tko nam je oslonac, da si dopustimo to osjetiti - i to je sreća, zahvalnost za nešto što imamo, reakcija na neki događaj, to je ta tzv. radost. Može ona biti i bliskost, može biti i sloboda da istražujemo sebe ili kako svijet funkcionira, mir i još puno toga. I ne sve u isto vrijeme i u istim okolnostima.
Kako mapirati svoje sretne trenutke
Postoje ljudi koji dulji period života osjećaju da nemaju sigurnu zonu na koju bi se oslonili, da nema događaja na koji bi reagirali s radošću, da dugo nije bilo mira u njihovu životu. I u takvim slučajevima treba biti nježan prema sebi i krenuti od vrlo malih stvari. Iskopati nešto, bilo što, zbog čega smo se osjećali osnaženije pa ispitivati možemo li to iskoristiti i u drugim situacijama. I tako malo-pomalo tražiti, u ljudima, u događajima, u idealima, u stvaranju, u davanju, u primanju. Prihvatite sve što vam pomaže. Ne morate čekati da budete spremni za društvene mreže niti da budete najsjajnija verzija sebe. To smo mi, integrirani paket emocija u kojem piše čega se bojimo, što nas veseli, što to obrađujemo tugujući, cijenimo li nešto vezano uz sebe, jesmo li došli s nekim dokle smo mogli i sada stali i možemo li sebi reći da je to u redu. Možda je bilo vrijeme da se odnos prekine, možda želimo krenuti u novom smjeru, možda želimo nešto obnoviti, nešto naučiti, nešto isprobati, možda se želimo riješiti nekih uloga koje smo usvojili… sve smo to mi. Balansirajući između tih stanja, birajući između svojih uloga, preispitujući uvjerenja koja smo naslijedili, slobode koje si bojimo uzeti, zasluge koje se bojimo preuzeti…, svakako možemo pronaći trenutke sreće. Odvojite vremena pa napišite koje sve uloge imate u životu, kako su se one stvorile, mogu li ih promijeniti ako želim, što mislim da zaslužujem, a što još moram zaslužiti? Je li zaista tako? Tko to kaže? Kada u danu osjećam najviše radosti, a kada najviše mira? Koje su moje osnovne vrijednosti? Mir, zdravlje, partnerska ljubav, novac, zaigranost, poštovanje, zabava, uspjeh, slava… i moraju li u svakom trenutku sve biti zadovoljene, mijenja li se katkad njihov poredak? Očekujem li mir tamo gdje ga ne mogu očekivati? Zahtijevam li poštovanje samo onako kako bih si ga ja iskazala ili mi ljudi mogu pokazati da me poštuju na svoj i drugačiji način? Kad sve ovo preispitamo, mogli bismo mapirati neke vlastite sretne trenutke. I onda ih sebi učiniti dostupnijima.
Armela Gradac, prof., savjetodavni terapeut za djecu i adolescente