Oni koji se bore s nezaustavljivom ljutnjom, koji misle da nešto nije u redu s njima, a to i drugi misle o njima, oni koji misle kako se ne bi trebali tako i toliko ljutiti, imati kratak fitilj, eksplodirati, a i drugi im to savjetuju, sigurno ne razumiju onu drugu skupinu koja se nikad ne ljuti, ne može se naljutiti, ne zna se naljutiti, nema se na koga naljutiti. Ljudima koji se teško nose sa svojom ljutnjom odnosi su jako teški. Netko nešto kaže ili napravi ili ne kaže i ne napravi i to je za njih jako bolno. Ljutnja se javlja jer smo povrijeđeni, a s druge strane znamo da se ne smijemo ljutiti - pa kako sad riješiti ovu nezavidnu situaciju? Drugi nas povrijede, a mi se ne smijemo ni ljutiti - nismo li od toga samo još više ljuti?
LJUDSKI JE LJUTITI SE
Prvo, ne postoje ljudi koji ne osjećaju ljutnju, to nije iznimka za neke ljude, to je jednostavno ljudski. Svi osjećamo ljutnju, samo neki ne reagiraju iz tog osjećaja, oni su je svjesni i eventualno je pokušavaju razumjeti, a to je najzdraviji način. Oni koji je ne pokazuju, najčešće su odrasli ljudi koji su jednom davno naučili da je ljutnja opasna (roditelji su se tukli ili su tukli djecu, urlali i donosili impulzivne odluke) i da od nje treba pobjeći. Moguće je i da je ljutnja bila rezervirana samo za jednog povlaštenog člana obitelji koji bi rekao: "Nemaš se ti što ljutiti u ovoj kući" te bi ljutnjom kontrolirao (i uništavao) sve druge ukućane, a njihovu ljutnju posramljivao i negirao. Kako se onda ikada više naljutiti? Način na koji se nosimo s ljutnjom korijene ima u ranom djetinjstvu kad su roditelji trebali regulirati taj naš osjećaj, no većina nas imala je roditelje koji ne samo da nisu regulirali naše emocije i naučili nas nešto o njima nego su, baš naprotiv, pridonosili tome da se još više uznemirimo. Kad majka dođe po osmogodišnjaka u školu i nađe ga uplakanog jer je završio kod ravnatelja, prvo što čini jest da ga krene odgajati u tom trenu - kako ne smije bacati stvari ili kako ne smije juriti po razredu - a zapravo dječaka treba prvo umiriti, prepoznati emociju kakva god da jest, a onda ga poučiti što se smije, a što ne smije. U suprotnom, dječak se mora nositi još i s emocijama roditelja i njihovim utjecajem na njega. Kad dijete traži bicikl, roditelj može reći: "Ma što ti pričaš, nemam ja novaca za to" i završiti raspravu, a zapravo bi bilo puno bolje da sjedne s njim i popriča o tome što ono misli kako doći do bicikla, koje su djetetove ideje. Tako mu dajemo pravo da djeluje, rješava, da se ne osjeća bespomoćno.
PROBLEM S DJEČJOM LJUTNJOM
Dosta roditelja ima upravo problem s ljutnjom svoje djece. Kad vide ljutito dijete, ljutnju okrenu protiv njega umjesto da ga umire. Često ga posrame zbog razloga njegove ljutnje - "Nećeš se valjda zbog toga ljutiti, to nije razlog za ljutnju" ili kažu: "Tko si ti da se ljutiš, što se ti imaš ljutiti". Neki ga čak kazne za ljutnju. Time u djetetu stvaraju osjećaj da je potpuno bespomoćno nad vlastitim emocijama, pa kako da onda kasnije imamo moć nad svojom ljutnjom?! Kad bismo djetetovu ljutnju validirali, istražili, kad bismo ga utješili, naučilo bi da nije bespomoćno pred teškim emocijama. Dijete nije naučilo da može nešto učiniti vezano uz ono što mu je nanijelo bol ili štetu, nego da tu nema pomoći i tako dječja ljutnja samo eskalira umjesto da popusti. Osim toga, dijete uči da su odnosi s drugim ljudima kaotični, bez dogovora, razumijevanja, mogućnosti popravka, to je nešto nad čim nitko nema moć, vatrena stihija. Možeš ili odustati od svojih potreba i interesa ili se boriti do zadnje kapi krvi pa tko jači. Kao odrasli koji su ovako odrastali mi se prema sebi, odnosno prema svojoj ljutnji ponašamo onako kako se roditelj ponašao prema nama kad smo bili ljuti - uvjeravajući se da nemamo pravo na nju, da gubimo u okršaju s drugima, da ne vrijedimo ili da moramo zagristi i ne puštati jer su drugi nesuradljivi. Odrasli mogu čak braniti svoje pravo da se ljute, ali duboko u sebi oni i dalje ne razumiju što im ljutnja govori, oni samo znaju da moraju ustrajati u svojim stavovima. Korijen svake ljutnje je nemoć. A uzrok te nemoći je u vjerovanju da je okolina nesuradljiva i nesklona našim potrebama, zahtjevima i granicama ili da su neke stvari običnom čovjeku jednostavno nerješive. A, kako se samo varamo! Kad bismo osjećali da nešto što nam se ne sviđa možemo promijeniti ili dogovoriti, dakle da je svijet suradljiv i dobronamjeran, ne bismo se osjećali bespomoćno pa ne bismo ni postajali ljuti.
OSOBNE GRANICE
Ljutnja je zapravo spas od nemoći - dođe, zgrabi te i želi te izvući iz bespomoćne pozicije. Nešto nas zaboli ili povrijedi pa se osjećamo nemoćni "kao malo dijete" i eto ljutnje poput Supermana da nas izvuče iz tog sramotnog osjećaja bespomoćnosti. Ona je ta zadnja instanca koja će iz nas izvući malo moći i dostojanstva. Što zapravo znači osjećaj da svijet ne surađuje s nama? Jedan primjer je majka koja puca po šavovima jer je na poslu uvijek ona ta koja manje povuče jer ima malu djecu, nije uopće "u toku", a kod drugih, nezaposlenih mama baš je ona ta koja se "ne brine o djetetu" jer joj je bitan posao. Ona zapravo smatra da ne može udovoljiti standardima svijeta oko sebe. Još neki primjeri su djevojka čiji dečko stalno igra igrice kad su zajedno, a rekla mu je već kako joj to smeta, postaje ljuta i razdražljiva jer misli da ne može djelovati na njegovu posvećenost vezi, ili djevojka čija se prijateljica upisala na fakultet koji je ona htjela iako nikad nije toliko učila i odricala se, osjeća bijes prema toj prijateljici jer misli da životni uvjeti, sustav podrške, zahtjevi roditelja i mentalno stanje nisu isti za obje, dakle životni uvjeti nisu za sve jednaki i ona na to ne može djelovati. To je nerješivo. Možemo reći da su kronično ljuti ljudi i oni koji već dugo nisu poduzeli neke korake da zaštite svoje granice koje im drugi ugrožavaju, nisu "osmislili" posljedice za sva ta silna prelaženja njihovih materijalnih, tjelesnih ili emotivnih granica. Netko im uzima novac ili odjeću, netko ne kuca na vrata kad im ulazi u sobu, netko se istresa na njih, netko ih je dodirivao kako nisu željeli ili tukao. Najgore je što ih oni koji su prelazili te granice nisu smatrali "kompetentnima" da se zauzmu za svoje granice ili, što je još gore, prelazili su njihove granice na onaj dobro poznati pasivno agresivni način, tako da ovima nije preostalo ništa nego da se naljute jer ni jedan njihov potez nije bio dopušten. Ovo je zaista bolna dinamika. Svaki put kad ste ljuti, shvatite to kao alarm koji zahtijeva da si postavite određena pitanja.
Koja si pitanja postaviti kad ste ljuti
■ Što u ovoj situaciji smatram nerješivim? Je li zaista tako? Gdje su dokazi? Je li to nerješivo, kao npr. želim neku osobu u svom životu, a ona je umrla, ili postoje neki načini, prihvaćanje, preusmjeravanje, suradnja… kako bi se ipak nešto pomaknulo?
■ Što je tu nerješivo, tko ne surađuje? Tko je sve uključen u situaciju? Može li ta osoba surađivati kad joj se direktno obratimo?
■ Mogu li učiniti nešto da potaknem rješavanje te situacije?
■ Ako prihvatim da je nešto nerješivo na način na koji želim, što mogu učiniti drugačije? Ima li drugih načina? Zašto je baš ovaj jedini?
■ Trebam li promijeniti način komunikacije? Razmisliti o svojim pravim potrebama i ciljevima? Koje strategije primijeniti?
■ Jesam li zaista jasno postavila granice i bila dosljedna s njima? Što su posljedice za one koji ih nemilosrdno prelaze? Ako idete u smjeru što je u vašoj ljutnji zaista nerješivo, a što možete nekako riješiti, neće biti potrebe za ljutnjom jer ona sad nema koga spašavati, više niste nemoćni. Imate sebe, ne treba vam ni Superman ni Superwoman.