Prof. Igor Filipčić, ravnatelj Psihijatrijske bolnice Sveti Ivan, Jankomir
 
 FOTOGRAFIJE: DAMIR KRAJAC/CROPIX CROPIX
Tamara Franjić
Tamara Franjić
Psihijatar poručuje:

Sve rane još su svježe, sada samo ljubav i pažnja mogu pomoći

30. prosinac 2020.
Treba biti pozitivan, a ne potonuti u crnilo. Nova godina je simbol novog početka, pa zašto ne vjerovati da će biti bolje – sada imamo cjepivo, zašto ne vjerovati da ćemo pobijediti pandemiju, zašto ne vjerovati da će se tlo prestati tresti? Samo uz takvo razmišljanje, i uz nastojanje da živimo što normalnije, možemo se osjećati bolje, poručuje prof. Igor Filipčić

 Razorni potres koji je jučer pogodio Petrinju, Sisak, Glinu i okolna mjesta i zatresao Zagreb i cijelu Hrvatsku dodao je golemu količinu novog straha, stresa i traume na već nagomilani stres u nama od prethodnog potresa i od pandemije s kojom živimo već deset mjeseci. I protekla noć bez sna za desetke tisuća stanovnika pogođenih područja završila je trešnjom – u 6.15 sati uznemirio nas je prvi od niza jačih potresa.

Retraumatizacija
Kako našu psihu i naše mentalno zdravlje može pogoditi sav taj iznenadni, nesvakidašnji i golemi stres, koji se slaže na traumatiziranost od ranije, pitali smo prof. prim. dr. sc. Igora Filipčića, ravnatelja Psihijatrijske bolnice Sveti Ivan u zagrebačkom Jankomiru.
- Sada se događa retraumatizacija; određeni broj ljudi do sada je izdržao sve udarce, a sada za to više neće biti sposobni. Ljudi koji su izravno i najteže pogođeni razornim potresom bili su suočeni sa smrću, sa smrtnim strahom, ostali su bez svojih domova, i ono što je za njih u ovom trenutku najvažnije jest da prime pomoć svake vrste što prije. Ključno je da osjete socijalnu sigurnost, da nisu sami, da nisu napušteni, da će imati što za jesti oni i njihove obitelji, da će imati mjesto za spavanje. Vidjeli smo da je cijela Hrvatska spremna pomoći, s odgovornih mjesta šalju ohrabrujuće poruke, skuplja se hrana i oprema, javlja se osjećaj zajedništva i to je odlično, ali važno je da to ne bude stihijski, nego organizirano – kaže prof. Filipčić i ističe: - Izuzetno je važno da ta pomoć bude kontinuirana, jer prave potrebe i razmjeri štete tek će se vidjeti. Oporavak će biti dugotrajan proces.

Strah nas čuva
Sve rane još su vrlo akutne, nismo imali vremena sve te događaje procesuirati. Tek za nekoliko dana vidjet će se kako će tko reagirati, no iz iskustva možemo reći da će veći broj ljudi trebati stručnu pomoć, kaže prof. Filipčić:
- Mi koji to na sreću nismo proživjeli ne možemo niti zamisliti kako je to izgledalo u epicentru. Jedan naš djelatnik koji živi u najpogođenijem području rekao je da je to toliko treslo i toliko ga bacalo po kući da uopće nije mogao izaći van. Potpuno je normalno u takvoj situaciji osjećati velik strah.
Osjećaj straha je prirodan i normalan, dobro je da se bojimo potresa, kao i ostalih realnih opasnosti, jer tada smo oprezniji. Strah nas čuva, navodi nas da ne budemo neozbiljni i nesmotreni, nego da se držimo pravila i poželjnih ponašanja.
- No, kada taj strah preraste u patološki strah, kada se trzamo na svaki udarac i na svaku buku pomislimo da je potres, kada smo stalno u strepnji hoće li sada zatresti, kada se konstantno bojimo nečeg nepoznatog, nečega na što ne možemo utjecati, to će izazvati u nama anksiozni poremećaj, nažalost, nekada i depresiju – upozorava ravnatelj Filipčić.

 
O traumi treba govoriti, ljude treba saslušati
Sada samo ljubav i pažnja mogu pomoći, naglašava. Najvažniji su u ovom trenutku ljudskost i bliskost, no problem je što nas Covid-19 u tome ometa. Ali, koliko god je to moguće, važno je da ljudi osjete da nisu napušteni i da će dobiti svu potrebnu pomoć, ne samo materijalnu.
- Ljudi koji su izravno pogođeni sada samo razmišljaju o potresu i o tome što su proživjeli, o tome da su ostali bez domova i kako će to prevladati. Ne zaboravimo da su neki izgubili i svoje najbliže. Nije dovoljno osigurati im samo obrok i krevet, premda je ekonomska sigurnost temeljna, treba ih saslušati, pustiti da govore, neka ponove isto koliko god puta treba, ali najvažnije je da to izbace iz sebe – ističe prof. Filipčić. - Netko odmah govori o proživljenoj traumi i tako izbacuje taj pritisak iz sebe, drugi potiskuje, jer i to je način obrane, no kad-tad to sve mora izaći van.

Lijepo je pomagati
Pomaganje je korisno i za one koji pomažu, jer lijepo je kada nekome možete pomoći. Solidarnost i ljubav sada su važniji od psihijatrije, psihijatrija će pomoći kasnije kako bismo imali što manje posljedica na mentalno zdravlje, kako bismo spriječili razvijanje poremećaja ili pomogli kada se oni počnu razvijati, kaže ravnatelj Filipčić. Psihijatrijska bolnica Sveti Ivan preuzima danas petnaest osoba iz petrinjske ustanove za palijativnu skrb i oboljele od demencija, a ponovo su aktivirali i grupe za pomoć koje su pokrenuli nakon zagrebačkog potresa, za koje su mislili da im više neće biti potrebne. Noćas su imali nešto više hitnih intervencija, jer bilo je šest prijema akutno opijenih osoba. I to je neki oblik bijega od stvarnosti, ali štetan, kaže prof. Filipčić. Dodaje da su njihovi prijašnji pacijenti za sada uglavnom dobro, jer pod zaštitom su terapije, i u prvo vrijeme nakon razornog potresa nisu se pojačano javljali u bolnicu. Kasnije će se vidjeti koliko je potres djelovao na koga, a mi smo apsolutno sposobni pružiti im svu pomoć i zaštitu, kaže profesor i ističe koliko je važno u svemu ovome ostati pozitivan:
- Ova je godina teška i za najčvršće među nama, tako reći je počela s traumom - pandemijom i zagrebačkim potresom - sada završila s ovim razornim potresom, no i u takvoj situaciji, i upravo u takvoj situaciji, treba biti pozitivan, a ne potonuti u crnilo i negativu. Nova godina je simbol novog početka, pa zašto ne vjerovati da će biti bolje – sada imamo cjepivo, dakle, zašto ne vjerovati da ćemo pobijediti pandemiju, zašto ne vjerovati da će se tlo prestati tresti? Samo uz takvo razmišljanje, i uz nastojanje da živimo što normalnije, možemo se osjećati bolje.
 

Teme
Linker
01. veljača 2021 17:52