Sandra je bila studentica pete godine Medicinskog fakulteta. Imala je velike planove i ambicije. Diplomirati, specijalizirati u inozemstvu, pa nakon toga se odlučiti za još jednu subspecijalizaciju. Nakon toga će se udati i roditi jedno dijete. Malo kasno će postati majka, ali će tako sve zaokružiti.
Pred kraj fakulteta upoznala je Mišu. Zgodnog Dalmatinca. Visok, naočit, pomalo divlji. Mišo je upravo diplomirao strojarstvo i dobio posao u Nizozemskoj. Bio je to fatalan susret na jednom rođendanu. Pogledi su im se sreli i Sandra i Mišo se nisu odvajali idućih nekoliko mjeseci. Ljubav iz romana.
Ipak, Mišo je morao za Amsterdam, a Sandra je morala stisnuti za zadnje ispite. Mladi strojar planirao je zajedničku budućnost i iznalazio scenarije kako opstati i ostati zajedno, a Sandra je bila sve dalje od te ideje. Čekali su je naporni ispiti, stažiranje i čekanje specijalizacije. Nije bio pravi trenutak za nju i Mišu. Jednostavno ga nije mogla uklopiti u rasporede života koje je brižno slagala zadnjih pet godina.
Bila je zaljubljena, ali karijera je bila ispred Miše.
Nije pravo vrijeme
Mišo je prekid prihvatio šutke i nikada se više nije javio. Sandra je odradila sve po planu, baš kako je zamišljala. Jedino što se nije udala i rodila dijete, kako je zamišljala. Ali je zato briljirala u karijeri.
Često se pitala je li pogriješila što nije promijenila svoje planove i zadržala Mišu. Tješila se time, da stvarno nije bio „pravi trenutak“.
Koliko stvari u životu smo propustili iz potrebe da kontroliramo baš sve u našem životu? Koliko putovanja, ljubavi, napredovanja, zadovoljstava smo odgodili jer nije pravo vrijeme? Jesmo li zažalili? Ili smo se uvjerili kako su postignuća nadomjestila prazninu?
Život je rijeka koja teče, na koju nemamo baš uvijek utjecaj koji želimo. U redu je planirati, u redu je imati vizije budućnosti i njima težiti, ali važno je moći ponekad zastati i ne propuštati prilike koje su se pojavile na utabanim stazama.
Čekajući pravi trenutak vrlo često izbjegnemo neke sreće i zadovoljstva za koja zapravo nismo niti spremni. Često se govori o tome kakav nam je kapacitet za podnijeti bolne stvari, ali pravo je pitanje koliko smo spremni za doživjeti sreću, za osjetiti zadovoljstvo, za dati i primiti ljubav?
Znamo li se veseliti malim stvarima, znamo li uživati na kavi s prijateljicom, znamo li biti zahvalni na večeri koju nam je partner pripremio nakon napornog radnog dana?
Podrazumijevamo sve nabrojeno, jer naši su ciljevi negdje visoko, daleko, u budućnosti i za njih se moramo danas odricati. I tako u odricanju prolazi život koji odrađujemo a ne živimo.
Život nije Instagram
Ne znamo niti kako zastati. Kako osvijestiti da sada i ovdje, u ovom trenutku nije loše, da imamo lijep dom, brižnu obitelj, dobar posao...
Naučeni smo od drugih i od sebe očekivati puno. Kada nas ne kritizira mama, šef ili partner radi to naš unutarnji kritičar. On nikada ne miruje i nikada nije zadovoljan. Halapljivo traži još potvrda, još uspjeha, još nedostignutih ciljeva. Tog unutarnjeg kritičara nismo niti svjesni, a i kada ga osvijestimo ne znamo kako mu se oduprijeti. Važno je shvatiti da ti glasovi nisu nužno naši, oni su ostavština odgoja, vječno nezadovoljnih roditelja, očekivanja okoline, a sve to mi usvojimo i prigrlimo kao da je naše.
Očekivanja su nam uvijek velika, a onda su nam i razočaranja takva. Savršena karijera, savršena obitelj ili savršen godišnji odmor ne postoje, jer sve što se i malo pomakne od zacrtanog ideala stvara nam frustraciju i čitamo to kao vlastiti neuspjeh.
Pravi trenutak je zapravo mit koji smo sami izgradili i koji sami moramo napustiti. Prihvatimo stvari i prilike kako dolaze, jer to je jedini način da život manje kontroliramo, a više živimo. U ljudskoj je prirodi težiti sigurnosti, a iz te potrebe želimo sve kontrolirati. U tome nestaje uživanje, iznenađenje i povjerenje u sebe da se u svemu možemo snaći i preživjeti. A možemo.
Život nije Instagram. Samo je tamo sve lijepo, blještavo, bogato i sretno. Život su usponi i padovi, sreće i tuge, davanja i oduzimanja, pravde i nepravde.
Jedino prolazeći kroz svijetle i tamne strane postajemo kompletnije osobe, suosjećajniji ljudi, zreli - s povećanim kapacitetom za preživjeti tuge i uživati u sreći.
Zato manje kontrolirajte, a više uživajte.
Grlim Vas,
d