Tea je bila sjajna mlada žena i svi su mislili da u njezinom životu cvjetaju ruže. Zgodna, vitka, sjajne duge smeđe kose, odlična tenisačica, skijašica, govorila je engleski i talijanski tečno kao hrvatski, diplomirala medicinu i završila specijalizaciju. Radila je u velikoj bolnici, imala solidne prihode, vlastiti stan i automobil, bila je jedinica u obitelji sveučilišnih profesora. Uzorna i ambiciozna Tea je, tako se barem činilo, sve odradila kako treba i u zadanom roku.
I onda je na jednom redovnom pregledu na pragu 32 godine otkrila da ima rak dojke. S metastazama. Ta bolest nije bila u obiteljskoj anamnezi. Tea nije pušila, zdravo se hranila i redovito vježbala. Uslijedile su mučne operacije, kemoterapija i oporavak. Sve je dobro završilo, ali Tea je bila tužna, preplašena, iscrpljena. Roditelji su joj bili najveća podrška i znala je da je njihova ljubav bezgranična.
Više i bolje
Ipak, u danima bolovanja i tuge Tea je krenula trančirati vlastito odrastanje. Bilo je tu puno ljubavi, ali i puno ciljeva koji su se izmjenjivali. Budi najbolja u razredu, donesi sve petice, budi sjajna u tenisu, upiši medicinu, govori strane jezike. Stalno kao zamorac u krletci na kotaču, Tea je cijelu sebe davala kako bi bila najbolja. Više nisu bili važni roditelji, ona sama je uvijek htjela više i bolje. I kada je bila najvitkija činilo se da ima kilu previše, i kada je savladala talijanski i engleski mislila je da joj baš francuski nedostaje do pune sreće, i kada je izabrala specku iz dermatologije, mislila je da bi kirurgija bila cjenjenija. Tom krugu nije bilo kraja.
Teu više nisu uvjetovali roditelji, njezin unutarnji kritičar je radio 24 sata na dan. I tako godinama.
Unutarnji kritičar u djetetu se stvara između treće i pete godine, a u nastavku života se dograđuje i usavršava i to po uzoru na naše roditelje.
Umjesto da su nam davali podršku i zrcaljenje bez vrijednosnog suda, oni su (doduše u najboljoj namjeri) pružili ocjenu i procjenu onoga što radimo i kako se ponašamo. Kao djeca ovisni smo o dobrom mišljenju i prihvaćanju roditelja i uže okoline i spremni smo napraviti baš sve kako bismo dobili ljubav i potvrdu.
U toj najranijoj dobi radi ljubavi i odobravanja, odustajemo od svojih impulsa i potreba i prilagođavamo se očekivanjima roditelja. U pokušaju zadovoljenja tih očekivanja, kreiramo masku koja će cijeli život prikrivati našu pravu prirodu.
Promatrač je vaš saveznik
Navikli na stalnu kritiku sami razvijamo unutarnjeg kritičara koji nas uvijek tjera da budemo bolji, uspješniji, mršaviji, bogatiji..i uistinu takav mehanizam može biti ili vrlo učinkovit za naša postignuća, ili pak zbog te unutarnje kritike možemo potpuno podbaciti jer kriterije koje smo si nametnuli ne možemo dosegnuti, pa odustajemo od naših ciljeva.
Ideale postavljamo već u najranijem djetinjstvu i gradimo ih prema slici roditelja ili pak njihovih očekivanja. Kasnije taj mehanizam funkcionira sam od sebe. Prvi put kada ne budete zadovoljni nekim svojim postignućem pokušajte u unutrašnji monolog uvesti i Promatrača. Kada Kritičar kaže da niste dovoljno dobri pitajte Promatrača od kuda ta konstatacija dolazi, od kuda vam je poznata, tko stoji iza nje i čijoj potrebi ona služi?
Promatrač neka vam služi kao glas razuma između unutarnjeg djeteta koje se buni jer ne želi nove napore i Kritičara koji kaže da se to mora sada, odmah i najbolje. Promatrač je vaš saveznik koji će vam pomoći da osvijestite što uistinu jest vaša potreba, a što naučeni obrazac kako bi se dobila (zaslužila) ljubav, poštovanje, pozicija.
Svatko od nas vodi unutarnje monologe i neki nam uistinu koriste, a neki nam samo štete. Zato neka u svim situacijama Promatrač bude dio unutarnjeg razgovora koji će sagledati poziciju i djeteta u nama, i Kritičara, i onoga što stvarno želimo i onoga što mislimo da želimo i trebamo.
Ja vas ne pozivam da odustanete od svojih snova, ciljeva i ambicija, samo vam dajem alat da shvatite što uistinu vi želite, a što su tuđe želje i očekivanja koje ste davno preuzeli kao svoje.
Tea je shvatila da voli dermatologiju, ali ne voli rad u bolnici. Shvatila je da želi malu ordinaciju, a ne napredovanje u velikom sustavu. Otvorila je svoju polikliniku, radi što voli, ima više vremena i veća primanja. Njezina odlučnost bila je toliko jaka i vidljiva da se čak ni mama nije usudila pitati što je s njenom profesorskom karijerom na Medicinskom fakultetu.
Tea je napokon našla svoj put koji je na žalost, morala platiti dijagnozom. „Bolest je barem nečem poslužila“, često je znala reći prijateljicama s kojima se sada redovito sastaje petkom iza posla kako bi nazdravila životu i veselje podijelila sa svojim curama.
Promatrač je pobijedio Kritičara.