Uhoda se čovjek nekako u svoj način života, popravlja ga, ispravlja, bori ponekad i s vjetrenjačama, podešava pravila kao urar satove, da mu se obitelj ne rasipa, ne okrene mu leđa kad zaškripi pod nogama, nego se sjeti kako je svaki trenutak uloženog truda bio utkan iz ljubavi prema obitelji. Usađene vrijednosti trebale bi dovijeka biti prisutne u emocijama čovjeka, jer riječi nađu put do srca posebno ako se od malena sluša. Obitelj kakva god bila i što god iza zatvorenih vrata krila, ostaje prvo i posljednje utočište kojeg čovjek ne zaboravlja, makar i pokušava pravdajući se uvrijeđenošću, zanemarivanjem, težnja ne jenjava u njemu da je to jedini prostor u koji će ući slobodno. Možda neće biti prihvaćen kako je očekivao nakon nekog određenog incidenta, ali to ne znači da su otkucaji srca zamrli. Iako u određenim godinama stvaramo nove obitelji, onu iz koje smo potekli, onu čije smo mlijeko i vodu pili, staviti na stup sramote zbog rečenica izrečenih u afektu ili iz straha ili nemogućnosti ispunjenja izrečenih želja, neslaganja u interesima… nijedan razlog nije opravdan da tako lako odustanemo da se iznova približimo, da ih ignoriramo kao da nikad nisu postojali.
Stara i nova obitelj
Ne mogu poreći da svatko zna svoje razloge zbog kojih ne popušta pod cijenu ičega i s moje bi strane bilo vrlo neumjesno osuđivati takve odluke. Ali se ipak pitam: 'Koliko je boli, one duševne, morao čovjek u sebi sakupiti, koja ga je navela da ne odstupi od takvog postupka, od povratka među svoje?' No često se događa da se čovjek nađe između dvije vatre, između stare i nove obitelji, a 'hodanje' po žeravici ostavi tragove utisnute u koži pa svaki slijedeći korak kao da traži od tebe opredijeli se, izaberi stranu. Nitko ne pita, pobogu, kako da ih odaberemo kada su nam obje bitne, a okolnosti nam ne dopuštaju da to javno priznamo. Kažu, sreća je uvijek na strani hrabrih, ali čovjek nije dovoljno hrabar jedno prihvatiti, a drugog se odreći, jer u prirodi ljudskog bića piše, dok ljubav vlada nama sve je prihvatljivo, pomirljivo, dok nas smrt ne rastavi. Obiteljske svađe uzimati ozbiljno nije uvijek uputno, pa su procijene kako je zbog svađe sve gotovo često puta opekle one koji to izgovore. Većina obitelji je poput razmažene djece, ratuju toliko dugo dok ne dobiju ili dok ne izgube. Miješaju se tu svi žanrovi, sukob karakternih razlika, genetika, sličnosti i nepodudarnosti.
Između osvete i razumijevanja
Ako se dogodi da smo napušteni i to nazovemo izdajom u svom srcu, iako tvrdimo da tu osobu više nikada ne želimo vidjeti, u nama vladaju oprečni osjećaji, osjećaji između osvete i razumijevanja. Želja za istinom nikad ne prestaje i uvijek nas muči, jer informacije koje smo primili od dijela obitelji s kojima smo ostali u kontaktu vremenom u nama mijenjaju značenje, ali da ne povrijedimo one koje su nam pričali priču o drugom roditelju, mi radije ostajemo gladni istine. Mogu li mrvice kruha nahraniti čovjeka ili bi čovjek ipak trebao biti slobodno biće i zadovoljiti svoje emotivne potrebe da čuje i drugu stranu priče? Potraga u srcu za izgubljenim članom ili prekriženim članovima obitelji nikad ne potpisuje kraj, makar usta drugačije govorila.
Istrgnut iz naručja
Zlatan je bio dijete rastavljenih roditelja. Borba za skrbništvo trajala je pune četiri godine. Istrgnut iz očevog naručja s nepune dvije godine i bijeg majke koja je Zlatana probudila u 5 ujutro, govoreći mu da idu na put, a zapravo je u pitanju bio planirani bijeg, ostavilo je oca skamenjenog, jer nikako nije mogao uvidjeti razlog takvog ponašanja svoje supruge. Nesanica mu je postala najbolji prijatelj, jer mu je omogućila da prođe cijelu panoramu slika iz zajedničkog živog albuma. Analizirao je svaku izgovorenu rečenicu, sva svoja i njezina obećanja, ali nije uspijevao proniknuti odakle je došao takav naum, dok nije doznao da je ona pobjegla kod svojih roditelja s kojima punih pet godina nije željela imati kontakt, pod izlikom kako su je užasno uvrijedili odabirom partnera kojeg su smatrali pripadnikom zlatne mladeži.
Utjecaj roditelja
No Zlatanov otac je bio sušta suprotnost tog nadimka, a njezini roditelji nisu ga podnosili zbog imovinske kartice koja je bila 'jača' od njihove. Kada je ljubav njihove kćeri pobijedila, posjetili su je u rodilištu pod lažnim znakom pomirenja i prihvaćanja njezinog odabira, ali bi joj tek onako usput spomenuli kako je najbolje da uzme dijete i dođe kod njih jer njezin suprug nije stvoren za oca. Nakon tog posjeta i razgovora zapala je u tešku duševnu krizu i počela se odbojnije ponašati prema suprugu. On je sve to šutke trpio te njezinu promjenu pripisao prijevremenom porodu gdje je bilo upitno hoće li dijete biti rođeno živo ili s mogućim posljedicama. S djetetom je srećom sve bilo u redu, ali s majkom nije. Počela je pokazivati i znakove postporođajne depresije koja je vremenom dovedena pod kontrolu uz pomoć stručnjaka, no odbojnost se prema mužu ipak nastavila. Suočen s njezinim često zamišljenim pogledom te optužujućim tonom, predosjetio je kako bi uzrok mogao biti njezina želja da obnovi veze s biološkom obitelji. Njegov prijedlog o tome rigorozno je odbila, no nakon sedam dana mu je povjerila kako su ih njezini pozvali na ručak.
Sutkinja je presudila
Otišao je s ushićenjem smatrajući kako će to ublažiti njezinu bol koju je očito nosila u sebi, ali je na ručku otkrio, nepažnjom njezine majke, kako je njihov kontakt obnovljen u rodilištu i kako se svakog dana čuju mobitelom. Oblio ga je hladan znoj i strah od budućnosti uz ženu koja je bila patološka lažljivica. Najviše se uplašio za sina Zlatana koji će odrastati pod utjecajem laži svoje majke. U sudskoj drami za skrbništvo, gdje su sve njezine prijave protiv njega u Centru za socijalnu skrb bile odbijene, a iskaz socijalnog radnika na sudu bio u njegovu korist, majka je tražila da viđanje djeteta dolazi u obzir samo uz njezino prisustvo do njegove osamnaeste godine. Oca svoga djeteta prikazala je kao najvećeg mučitelja obitelji iako je psihološko vještačenje dokazalo da ona boluje upravo od tog sindroma. Sutkinja je pobila sve dokaze i pokazala očiglednu pristranost prema majci unatoč iznesenim činjenicama kako dijete itekako žudi za ocem i želi što više vremena provoditi s njim. Otac se borio do zadnje kapi krvi, ali kada je prilikom dolaska Zlatana k njemu u određene dane počeo primjećivati veliki strah od majke, da spasi dijete za koje je bio uvjeren da će odrastanjem shvatiti uzroke njegove odluke i da će jednog dana kao dva muškarca sjesti za isti stol, ispričati jedan drugom svoju priču, na zadnjem ročištu pristao je plaćati alimentaciju i sve dotadašnje zaostatke zbog odugovlačenja procesa, ali uz odricanje viđanja djeteta.
Završen slučaj
Sutkinja je vrlo brzo reagirala zamolivši da to uđe u zapisnik, bez propitivanja kome ostavlja dijete u rukama. Za nju je to jednostavno bio završen slučaj. Kada je majka na hodniku prosiktala: 'Naš Zlatan će jedino mene voljeti i nikog drugog!', strah mu je prošao kostima jer je shvatio da njezina ljubav ubija. Nakon mnogo godina, u gradu je ugledao mladića naslonjenog na rasvjetni stup. Prišao je bliže i prepoznao svog sina u čijim je očima bila praznina. Tog trena je umro u sebi sa spoznajom da je njegov sin još jedno upropašteno dijete u nizu iz dosjea.