Čovjek dobije neku svoju ulogu u životu, kao što je uloga roditelja, prijatelja, skrbnika, njegovatelja, životnog ili obrazovnog učitelja… Uglavnom, uloge su podijeljene. Malo nas raduju, malo nas rastužuju. Jesmo li voljno na njih pristali ili s neke druge strane pušu vjetrovi? Jesu li uloge koje obavljamo jedine koje u nama prebivaju? Je li život mističan trik ili ozbiljna igra? Svatko će reći drugačije. Iako smo naizgled pomireni ili se prilagodimo ulozi, ne možemo poreći da smo nakon određenog vremena umorni od svega. To je znak za promjenu, ali kako je čovjek teško provodi, jer ne želi nikog oštetiti, a ponajmanje sebe, pa zbog strahova odustaje, nastavlja po istome, dok ga nešto ne prisili. Tada je u stanju ići grlom kroz jagode, kako narod kaže, učiniti nešto drastično da bi se izvukao od onoga što više ne može podnijeti.
Podređujemo sebe drugima
One uloge koje smo se prihvatili, dok ih obavljamo ljubavlju nikad nisu teške, ali ne treba zaboraviti da ponekad zbog te ljubavi odgađamo neke druge uloge. U biti, najveći dio svoga života podređujemo sebe i osobnu nam sreću drugima, pravdajući se kako je njihova sreća važnija od naše. No je li naše opravdanje iskreno, kad negdje duboko u sebi znamo kako bi i mi voljeli promijeniti obrazac, ispuniti ga nekim drugim riječima i djelima. Makar nas uče odmalena, budi svoj, nitko nam nije pojasnio što to doista znači, a čovjek ulazeći sve više u kolotečinu te dvije male, ali očito značajne riječi potisne u neki tamni dio sebe, ne dopuštajući da ikad isplivaju na površinu, nego polako tone u gorčini životnih okusa, dok mu ne prisjedne. Svaku ulogu koju preuzmemo sigurna sam da svatko od nas odradi najbolje što može, ali kad sve zbrojimo, kad prođu godine, tek onda shvatimo kako je toliko brige bilo previše za nas, pa se u nas uvuče neka depresivna crta o kojoj se opet brinemo sami, jer si ne možemo oprostiti da uza sve određene i prihvaćene nam uloge nismo primijenili one koje su u nam čekale da ih izvučemo i njima se bavimo sebi za ljubav. Na kraju ostajemo kao ptice slomljenih krila zato što nikad nismo ‘poletjeli‘ i u onaj dio života u kojem će nam oči sjati nekim drugim sjajem, u kojem smo prepoznali neku drugu frekvenciju vlastitog života. Nije grijeh misliti na sebe, grijeh je preskočiti sebe.
Emocije pucaju
A čim se čovjek preskoči i osobne želje odloži za kasnije, emocije pucaju, tijelo se razboli, a duh koji nas upozorava ne čujemo. Te duševne rane teško je nadoknaditi kad se jednom otvore, kad prokrvare, tada ni zavoji ne mogu pomoći. Nije život uslužna djelatnost, a mi je činimo do iznemoglosti. Ovdje je u pitanju shvaćanje koje je očito kod svih nas prividno, a prividno se plaća prividima. Svi smo mi zastranili, krive strane života odabrali ne razumijevajući značenje određenja sudbine. Nitko od nas nije postupio po principu, koliko ti daš meni i ja ću tebi. Je li čovjek samom sebi odredio hoće li biti žrtva ili dobitnik i zašto neki čine što hoće ne mareći za posljedice, ni svoje ni tuđe? Zašto neki žive u prevenciji, a neki se prostru poput tepiha po kojem drugi gaze … nikad kraja nabrajanju. Tko je svemu tome kriv? Ako je Bog rekao, pomozi si i Ja ću ti, jasno je što je pod tim mislio. Ne nudi se, dok to netko od tebe ne zatraži. A i tada dobro razmisli prije nego što pristaneš. Jer tko se jednom ponudi, a za uzvrat ništa ne zatraži iskorištavati će ga dok tu nit ne prekine. A kada i ako je prekine još će mu i zamjeriti, jer dotadašnje davanje se ne broji. Ispuniti tuđe potrebe u domeni je čovjeka nakon što ispuni svoje.
Novi list
Sve druge domene neophodno je dovesti u dilemu. Ako smo do sada promašili ili se tako osjećamo ne moramo tako i nastaviti. Nikad nije kasno da se okrene list papira. Koliko vremena imamo pred sobom nitko sa sigurnošću ne zna. I baš zato pronađimo u sebi neke nove uloge. Pronađimo u sebi pjesnika, komičara, cinika, tragičara… Svejedno čega. Svi smo mi atlete života i svi izvodimo neke vrste akrobacije. Malo smo klaunovi, malo krotitelji lavova, malo na trapezu… Sve je to lepeza života. I nije uvijek zaštitna mreža prisutna. Ono što je važno kada pronađemo neku novu dodatnu svoju ulogu, da se u njoj dobro osjećamo. Kad se za nešto odlučimo ne dopustimo onima kojima to ne odgovara da nas zaustave, jer uvijek će biti takvih koji će dolijevati ulje na vatru čim se sadašnjem načinu života suprotstavimo. No, je li itko vrijedan naših emocija? Nije, ako nas ne podupire. Ljubav upravo funkcionira na način da te u odlukama ne zaustavi, da ih isprobaš jer ljubav naše duše ne poznaje sebičnost. Ljubav će zagrliti i poljubiti sve naše promjene, a tko tako ne učini taj nam sliku ni na zidu ne podnosi, toj smo osobi oblik za korištenje, taj zatvara album ljubavi od Boga stvorene, jer ljudi koji nas vole biti će naši vjetrovi da nas otpušu da isprobamo ići nekim boljim putem. Takvi će shvatiti, ako smo pogriješili da ćemo se k njima vratiti. Takvi će nas ponovno primiti, jer čovjek čovjeka ne može prestati voljeti, osim ako je pojam ljubavi koristio jedino u svoju korist.
U tamnicama
Čim zavlada nervoza kad čovjek progovori o vlastitoj promjeni, ti nervozni ispadi uništavaju ono najbolje u nama, ruše zidove koje želimo sagraditi, žele nas zadržati u svojim tamnicama. Ali sjetimo se, dok duša caruje ničiji um nam ništa ne može. Ako smo svjesni da je naš strah kamen spoticanja promjene, možemo si i drugačije pomoći. Napišimo pismo nepoznatoj osobi kao najboljem prijatelju, odnosno kao da ga pišemo samima sebi. Pošaljimo ga. Vjerujmo, osoba će ga pročitati, možda i više puta. Čitajući ga u čovjeku će se nešto promijeniti. Spasimo li na taj način jednoga, krenuti će lančana reakcija. Zato u pismu navedimo: ‘Ono što sam ja poslao vama, vi učinite isto. Pišite nepoznatoj osobi o sebi, ali pišite dušom. U vašim će riječima vama nepoznata osoba kad primi pismo prepoznati sebe, jer svi smo mi duševno povezani, svi smo na istoj duševnoj liniji.‘ Svaka promjena počinje i završava u mislima. Pa, budite prvi koji će to učiniti.