Svi mi kroz godine slušamo ispovijesti onih čija duša ili tijelo boluju, onih koji plaču ili hrabro podnose život. Pravilo danas jesmo, sutra nismo kad-tad zaživi, iznova nas prisjeti kako smo samo u prolazu. Ime i prezime te brojevi na kamenoj ploči svjedoče da smo nekad i tjelesno postojali. Iako je to naš drugi dom koji netko posjećuje, gdje i popričamo kao da smo jučer bili zajedno, kao da će onaj do kojeg više ne možemo riješiti nas osjećaja muke ili problema koji su ostali u našim srcima. Olakšavamo si na sve moguće načine da se ne izgubimo na mostovima svoga uma, jer sve navike koje smo do tada dijelili, tu živu korespondenciju zamijenila je tišina.
Kako nas pronalaze tragični trenuci?
Tragični trenuci života, ne samo da nikog ne zaobilaze, nego nas i pronalaze. Pronalaze li nas po odabiru nekog Bića puno jačeg od čovjeka ili su ipak i naši prsti u to umiješani, nitko sa sigurnošću ne može reći. Svatko će odabrati odgovor u koji više vjeruje. Dok čovjek vjeruje u bilo što, uvijek će pronaći mogućnost postupne prilagodbe, a prilagođavanjem novonastaloj situaciji otvoriti će mu se želja za oporavkom, makar išao i kroz ledenu vodu, na trenutke emotivno umirao i na trenutke se ponovno reanimirao. Ako je potrebno utješiti će se svakojakim rečenicama, poput: 'Tako je trebalo biti!', 'Vidimo se u nekom drugom životu!', 'Čuvati ćeš me i odozgo!' … koristimo sva raspoloživa sredstva da umanjimo neizdrživo stanje u nama. Iako smo prisiljeni mijenjati rutinu, pokušavajući i dalje plutati na površini života, pod izgovorom nekih drugih motiva.
Nikad ne prestajemo voljeti
Bez obzira što nastavljamo, potrebno je i zastati, pitajući se što nas je zadesilo i kako iz te bolne dubine mraka ponovno izaći na sunce. To je naša vrsta uskrsnuća. Inače ćemo ostati 'živi zakopani'. Zapečatiti tragične trenutke u sjećanjima ne možemo, jer sjećanja su naša vrata kada osjetimo nemoć zbog nečijeg vječnog nestanka, otvorimo ih kroz slike koje probude doživljaje, jer doživljaji nikada ne mogu biti potrošeni. Sjećanjima liječimo i samoću, zato često ako smo spavali u istom krevetu, legnemo na stranu osobe koju smo voljeli, da bi barem u mislima vratili prošlost. Zagrlimo i jastuk da se prisjetimo mirisa onoga koji je uz nas disao. Ali dok smo živi nevjerojatno što jedni drugima činimo ili što činimo samima sebi. Razapinjemo se. Onoga koga smo istinski voljeli za života, ne prestajemo ga voljeti ni poslije smrti. Zato i patimo. Jer kad bi ljubav prestala nakon nečije smrti, prestala bi i naša patnja. To je dokaz da smo zauvijek povezani nevidljivim nitima prolaznosti u vječnosti.
Ruža je bila žena srednjih godina, vrijedna, puna žara, entuzijazma i želje za životom. Budućnost ju nije opterećivala, jer su je od malena učili da se čovjek sa svime pomiri, da unaprijed ne treba glavu 'razbijati'. Zato su njezina razmišljanja išla u smjeru, tek kad se dogodi onda ću se time baviti. Njegovala je pozitivne misli, barem je tako mislila. Ali lako je dobro misliti kada je sve donekle na svom mjestu, kad su mogući ispravci, kad se doslovno ne dogode one dvije riječi: 'Nikad više.' Tada smatramo kako čuda više nisu moguća. Bila je to idilična obitelj, što ne znači da se i kod njih nisu događala izvanredna stanja, kada bi svi pomalo izgubili živce, povisili glasove, u afektu izvrijeđali jedni druge, ali si i oprostili. Njihova najveća vrlina bila je povezanost, život bez tajni, Usklađeni po svim pitanjima, odgojili su divnog sina, a svoju ljubav iz dana u dan njegovali novim verbalnim 'kremama'.
Zagovornik zdravog života
Dinko, student Kineziologije, bio je zaljubljen u motore. Uvijek nasmijan, spreman na pošalice većinom na svoj račun, nimalo uvredljiv, a postojeće probleme rješavao bi u dahu spreman da taj završetak bude dobar ili loš. Prijatelji bi ga pitali: 'Je si li ti vanzemaljac?', a on bi se našalio i odgovorio: 'Kako kada!' U svačijem oku pobudio bi pažnju. Motor je vozio kao da se rodio na njemu. Naravno da su mu roditelji priuštili najbolji i koliko se god bojali, kada bi skidao kacigu, njegov osmijeh bio je dovoljan da zaborave strah. Znao bih ih zagrliti da ih umiri i reći im: 'Sloboda je nezamjenjiva gospodo!' Poticao ih je i da oni uživaju. Znao bi im napomenuti, onako ovlaš, kako njegov život nije dug, na što bi otac i majka protrnuli. Prijatelj mu je slavio rođendan i naravno, Dinko je bio neizostavni gost, jer takvog zabavljača svako društvo želi. Nije bio ljubitelj alkohola, zapravo nikakvih opijata, zagovarao je zdrav život.
Jedno drugom bili su uskrsnuće
U 4.30 zvono na vratima probudilo je roditelje. Ono što je Dinko govorio obistinilo se. Nestao je u treptaju oka. Tog istog dana i oca je srce izdalo. Kamena ploča bila je jedina koja je ostala kao uspomena dvoje najmilijih. Relacija kuća- groblje postao je Ružin motiv da nastavi živjeti. Njezine su godine prolazile kao u limbu. Bol se stišavala, ali je navika ostala. Previše zaokupljena da stupi u kontakt s njima, nije primijetila muškarca kojeg je ista sudbina zadesila. On se prvi odvažio i prišao joj. 'Koga ste izgubili?', upitao ju je. 'One koji su mi davali smisao.', nedorečeno mu je odgovorila. Susreti su se ponavljali u aleji tišine. Riječ po riječ ih je spojila, dvije sudbine iste priče. Ostatak života proveli su zajedno, jedno drugom bili uskrsnuće, a kada bi ih obišao osjećaj duševne razapetosti zbog onih koje su izgubili, umirili bi se spoznajom da su čuda ipak moguća. Bili su sigurni da su ih povezali upravo oni, s one druge strane.