Nakon što sam posljednje klijente u tom danu otpratio i nakon toga pospremio ured, ostao sam još dugo sjediti u svojoj fotelji. Sjediti i gledati po sobi. Nisam tražio ništa posebno, niti očekivao zamijetiti ništa novo. Trosjed na kojem sjede klijenti je prazan. Jastuci su posloženi. Šalice od kave i čaja pospremljene. Ništa ne daje naslutiti cjelodnevnu dinamiku razgovora, vježbi, slušanja, osviještenih otpora, pričanja, dubokih osjećaja, osviještenih povreda, nezavršenih poslova, ograničavajućih uvjerenja, tuge i smijeha... Kao da nikada nitko nije na njemu sjedio. No ja znam da jest. Bio sam prisutan.
Ponekad je teško
Rad s parovima nema jednu uhodanu stazu za koju znamo kamo vodi. Staza ima onoliko koliko ima i klijenata. I pravaca ima koliko i terapeuta. Ta činjenica ujedno i definira odnos između klijenta i terapeuta. Naime, terapeut ne vodi klijente do točke za koju on misli da je blagotvorna za klijente. Terapeut ne zna koji je odgovor točan za klijente. I da, ponekad je teško biti s tom činjenicom na miru.
Postoji li?
Pitanje koje me je ostavilo sjediti u fotelji i nije mi dalo odmah krenuti kući počelo se pretvarati u vidljivu figuru i dobivati svoj oblik. Ono glasi: "Kakav bi bio recept koji će život u paru napraviti harmoničnim, ili barem malo manje izazovnim? Kako bi glasila najjednostavnija moguća uputa?"
Ono što odmah znam jest da ja taj odgovor nemam. Isto tako, nekako sumnjam da takav odgovor postoji u nekom jednostavnom obliku. Odnosno, vjerujem da ga u obliku recepta ili upute nema niti u jednom obliku. Život u paru je cjeloživotni ples u kojem koraci nisu uvijek poznati unaprijed. Ponekad u tom nepoznavanju koraka unaprijed i leži ljepota suživota. Tako se dešavaju ugodna iznenađenja i životne radosti koje nas jednostavno dočekaju iza ugla. Ako ih znamo prepoznati. No, vratimo se pitanju. Ako nema jednostavnog odgovora ili učinkovite uputa, čega ima?
Ono za što možemo biti sigurni da postoji i da ga ima jest postojeće iskustvo parova koje je negdje zabilježeno.
Zašto iskustvo?
Jednostavno zato što je, u terapijskom smislu, svako proživljeno iskustvo superiorno bilo kojem teoretskom konceptu kojeg pojedinac, pojedinka ili par nisu isprobali i doživjeli iz prvog lica. Dakle, što nam kaže iskustvo po pitanju preduvjeta za skladan suživot? Ako ćemo se nastojati držati jednostavnosti (a ona je vrlo često odgovor na mnogo složena pitanja), tada nam valja krenuti od činjenice da par uvijek sukreira atmosferu, odnosno kulturu življenja u paru. Jednostavnije rečeno, da bismo živjeli u paru trebamo biti prisutni u njemu. Ovdje ne mislim na fizičko prisustvo. Ono svakako nije dovoljno.
Cjelovitost osobe počiva na četiri razine: na tijelu, mislima, duhu i emocijama. Znači, fizičko prisustvo jest prisustvo, no nije cjelokupno prisustvo. Biti prisutan bismo mogli opisati kao kvalitetan suživot ova četiri navedena elementa unutar nas samih i u prostoru suživota. Svakom od ovih elemenata bismo trebali dati pravo na postojanje. Kako kod nas, tako i kod partnerice ili partnera.
Druga važna stavka koju želim navesti kao preduvjet kvalitetnog življenja jest svjesnost o sadašnjem trenutku. Zašto baš o sadašnjem trenutku? Zato što se iskustvo događa samo sada. Osvijestiti i prepoznati se događa sada, važnija je razina od onoga što mi mislimo da se događa. Pokušajte piti vodu jer ćete biti žedni za sat vremena ili pokušajte doživjeti iskustvo jutarnjeg prometnog kolapsa prije nego krenete na posao. Iskustvo žeđi imat ćete tek kada budete žedni. Isto tako iskustvo ljutnje ili neke druge emocije u jutarnjem prometnom kaosu će se dogoditi upravo u trenutku kada zapnete u tom istom prometu. Sve prije i poslije jesu ili uspomene ili projekcije u buduće vrijeme.
I to je realnost
Treća stvar, i nikako ne najmanje važna jest prihvaćanje vlastite odgovornosti koju možemo prepoznati u svemu što radimo ili je možemo pokušavati odgurnuti od sebe. Odgurujemo li je od sebe nećemo moći prihvatiti svoju ulogu u sukreiranju atmosfere suživota u paru i život će nam prolaziti u manje-više nijekanju vlastite uloge.
Tu je logika neumoljiva i vodi nas do zaključka da bez osjećaja vlastite odgovornosti nemamo mogućnost napraviti bilo kakvu vrstu kvalitativne promjene u životu jer to jednostavno - nije u našoj zoni odgovornosti već u nečijoj tuđoj.
Odgovornost sa sobom nosi i mogućnost odlučivanja, kretanja prema nekom cilju ili jednostavno osobnog odabira bivanja na mjestu na kojem jesmo.
Naravno, svaki od ova tri elementa zaslužuje mnogo više teksta nego sam ja iskoristio u ovoj kolumni, to svakako. Ovim kratkim isticanjem preduvjeta našeg djelovanja u partnerskim odnosima kako bi isti bio kvalitetan, želio sam naglasiti kako recept za život u paru ne treba izmišljati. Sve što trebamo, sva tri elementa, imamo na raspolaganju. No, ponekada su nam tako blizu da ih jednostavno ne možemo prepoznati. To je paradoks življenja. To je cjeloživotni ples u kojem nam koraci koji slijede nisu uvijek poznati a mi svejedno jurimo prema njima. Nerijetko nesvjesni da korake ne moramo pratiti već stvarati u realnom vremenu kroz prisutnost, svjesnost i odgovornost u onome što jesmo.