Najnoviji statistički podaci kažu da se u Zagrebu rastava brakova popela na 40 posto. Veliki je to broj. Velik je i broj razloga razvoda brakova. Vjerojatno je razloga onoliko koliko je i parova koji se razvode. U mom poslu su razvodi brakova nešto s čime se susrećem redovno. Ponekad su rastava i razdvajanje dviju osoba olakšanje za oboje, češće u mom iskustvu, razdvajanje je praćeno dubokom tugom, slomljenim srcima i početkom drugačijeg načina života koji nije željen, barem za jednu osobu a ponekad za oboje (da i ne govorim za djecu, ako ih imaju).
Otuđenje i zahlađenje odnosa
Kad mi dođe par koji ima narušen odnos toliko da je rastava braka opcija o kojoj razmišljaju, često im, naročito ako imaju malu djecu, kažem da im rastava neće pobjeći i da će, budu li se željeli rastati, to uvijek moći. Pitanje je žele li pokušati vidjeti postoji li, makar mali prozorčić kroz koji mogu gledati na eventualnu obnovu braka? Većina pristane pokušati još jednom. Većina parova s kojima sam radila ovih godina je na kraju i ostala zajedno. Manji broj parova koji su krenuli na terapiju obnove braka/partnerstva su se ipak, nakon nekog vremena rastali.
Dakako, nije jednako raditi na obnovi braka ako je došlo do otuđenja i zahlađenja odnosa ili ako se radilo o dugotrajnom preljubu i potpunom gubitku povjerenja u osobu s kojom se živi. Način rada nije jednak niti je jaz koji treba premostiti jednak.
No, više od uzroka krize, ono što čini razliku u radu s parovima su njihovi stavovi i ideje o braku, vjernosti, preljubu, dogovorima i ostalim elementima zajedničkog života. Već puno puta u svojim sam kolumnama pisala kako bi bilo važno da dvoje ljudi koji žele početi živjeti zajedno i dijeliti život, otvoreno stave karte na stol i pričaju o svojim očekivanjima, stavovima i idejama kako žele živjeti u braku ili partnerstvu. No, kad je srce u vatri, dim nam ulazi u oči i tada je teško gledati u otvorene karte jasno i trezveno. Zaljubljenost čini da nam razlike ne budu bitne i da nas nosi nada da će, zbog naše ljubavi, sve biti lagano. I baš to je karta koju pokušavamo upotrijebiti u obnovi braka/partnerstva. Ako smo mogli naći mogućnost u sebi da naše razlike prihvaćamo s nadom i pozitivnom vjerom da će biti dobro dok smo bili u vatri zaljubljenog srca, idemo pokušati tu nadu i pozitivnu vjeru pronaći i uložiti sada, u trenutku kada je veza u krizi.
No, nije nužno čekati da veza dođe u krizu, da počnemo gledati jedno drugoga očima punim nade, pozitivne vjere i odlučnosti da ćemo se moći nositi s našim razlikama. To možemo početi činiti odmah i prije bilo kakve krize. Zar ne bi bilo divno imati brak/partnerstvo u kojem ćemo jedno drugoga gledati kao da smo još uvijek na 'ljubavničkim laganim krilima'. Umjesto kritizerskog pogleda i odmjeravanja tko daje više, koliko bi bilo ljepše jedno drugome prilaziti s dobrotom punom ljubavi, sličnoj onoj koju smo osjećali u početku?
Duboka kriza
No, da se vratim na priču o parovima u dubokim krizama. Kad radim s njima, ono što se ponekad (i to ne tako rijetko) dogodi jest da, tek kad nastupi duboka kriza koja izgleda nerješiva, kad počnem razgovor s parovima o njihovim idejama što je u braku/partnerstvu za njih osobno važno, tek tada osobe počinju biti stvarno svjesne svojih ideja o braku i da drugačije ideje o istoj temi, u njima izazivaju emocionalne rane i patnju.
Koliko puta sam čula da kažu - 'Ja uopće nisam bila/o svjesna/tan o čemu se radi. Osjećala/o sam bol ali tek sada razumijem što me je boljelo.' I, kad osobe uvide da se radi o ideji, ideji s kojom su bili identificirani, o tome kako bi brak trebao izgledati, kao da te ideje postanu manje opasne, manje zastrašujuće. One postaju nešto s čim možemo upravljati jer shvaćamo da se radi o idejama. Različitost drugog prestaje biti ugrožavajuća za mene. Kada se makne opasna identifikacija s našim idejama i slikama o braku/partnerstvu i našim ulogama u tome, partnerima postane lakše ploviti uzburkanim vodama svog odnosa.
Samo kako postati svjesni tih ideja prije krize. Odgovor zvuči jednostavno ali je daleko od toga. Postati svjesni svojih ideja i stavova o partnerskom životu i svoje identifikacije s tim stavovima može se tako da razvijamo vlastitu svjesnost u svakodnevnim situacijama. Postati svjesni, disanja, zvukova, hrane, osjeta, emocija, trenutka, drugih osoba…
Vježbanjem svjesnosti u svakodnevnim situacijama polako možemo početi postajati svjesni svojih dubokih, ponekad nesvjesnih ideja i stavova i još važnije, možemo postati svjesni svoje identifikacije s tim idejama i stavovima. Jedna od vježbi koju dajem parovima u krizi je da jedno drugome kažu neke svoje ideje o braku/partnerstvu i onda da, koristeći svu svoju maštu, zamijene uloge i počnu braniti stav one druge osobe kao da su ona. Često takva vježba završi s dosta smijeha iako ni ljutnje ne nedostaje. No ono što se polako počne događati ako je par otvoren za takvu vježbu jest da osobe počinju uviđati da se radi o idejama. Da je za tebe tvoja ideja jednako vrijedna kao i moja za mene i da se ideje, ako želimo, mogu promijeniti i da ne moraju biti ugrožavajuće za mene. Dakako, osobe koje su rigidnije će imati više poteškoća u takvim vježbama i vjerojatno će se više boriti od osoba koje nisu rigidne. No, nada i pozitivna vjera mogu pomoći i jednima i drugima.
Nakon te vježbe počinjemo raditi i različite varijacije već spomenute vježbe u kojoj partneri gledaju jedno drugoga s onom početnom nadom i pozitivnom vjerom, s dobrotom punom ljubavi. Neke od tih vježbi su vrlo duboke i emocionalne i ne rijetko osobe, kad dođu u susret s tim svojim emocijama, počnu plakati i osjećati tugu. No i to je put prema premošćivanju krize. Graditi mostove nije uvijek lako, ali pogledajmo po svijetu kakvi su sve komplicirani i zahtjevni mostovi izgrađeni i stoje povezujući zemlje i ljude. Možda nam, nakon bola krize koja postoji, gradnja mosta među nama neće biti tako teška kao što je izgledalo u trenutku kad je par došao na prvi razgovor u moju praksu. U ime ljubavi koja nas je povezivala na početku, vrijedi pokušati.