Koja zabluda

Onaj tko traži promjenu u drugom, neće pronaći sreću u sebi

Zamislite kako bi lijepo bilo kada bi oboje, iz iste pobude, da nam bude jednostavnije i milije biti zajedno, krenuli u osobnu promjenu bez očekivanja da ona druga osoba krene prva.

 

Prošli je tjedan Sandro započeo razmišljanje o promjenama koje nam se dešavaju dok živimo u partnerskom odnosu. Ja nastavljam razmišljati o promjenama koje su nužan dio zajedničkog života i dok pišem ove riječi, sjećam se nekih parova čija je tema u terapiji bila promjena.

Neki su promjene u njihovom odnosu doživljavali bolnima i izazovnima, neki su težili promjeni a ona im se nikako nije dešavala, neki su, nakon određenog vremena koje su proveli u terapijskom procesu i razmišljanju o promjeni koju su željeli, bili zadovoljni i najavili da im terapija više neće trebati jer je mjesto na kojem su se našli, za njih sada jako zadovoljavajuće.

Promjena je bila zajednički nazivnik, ali "gornji dio razlomka" je za svaki par drugačiji.

 

Promjena ima različita lica.

Ponekad mi dođe na terapiju par kod kojeg jedno od njih (ili oboje) želi da se druga osoba promijeni jer je to "sigurno" način kako im u braku ili partnerstvu može biti bolje. Baš to što nema promjene kod nje/ga ili je uzrok svim njihovim problemima i samo kad bi se on/a promijenio/la, kako bi im život postao lijep! Kad bi on/a uvidio/la koliko griješi i kako me ne doživljava i ne poštuje!

Dakako da je to zabluda. Lakše je tražiti promjenu od druge osobe nego od samog/e sebe no jedino što možemo mijenjati smo mi sami.

Druga osoba se neće promijeniti jer ja to želim, nego samo ako to on/a želi. Osim toga, prihvatiti da se baš ja trebam promijeniti za neke ljude zvuči kao kapitulacija - znači da je on/a bolji/a od mene?! Zar samo ja ne valjam, a on/a je savršen/a?!

 

Živjeti udvoje je zahtjevno.

Dakako da nije priča o tome da li sam ja ili ti savršen/a ili kriv/a? Živjeti u dvoje je izazovno i zahtjevno, jer smo različiti, i dok smo zaljubljeni i dok gledamo kroz ružičaste naočale, ta zaljubljenost čini da je različitost druge osobe privlačna i predivna. A kako zajednički život, obaveze i brige polako mijenjaju ružičaste naočale, različitost one druge osobe polako prestaje biti privlačna i predivna i postaje samo različitost ako ne i prijetnja.

Naš emotivni doživljaj čini tu različitost drugačijom i onda želimo promjenu da ne bude tako izazovno i teško biti zajedno.

Moram tu reći da se zaista kod nekih parova dogode promjene koje su pretežak teret u zajedničkom životu - zanemarivanja, ne prihvaćanje zajedničke odgovornosti za djecu i domaćinstvo, neopravdana izbivanja da bi se pobjeglo od obaveza, financijski rizici, sebičnost … pa onda zaista zajednički život postane nefunkcionalan, a možda i nemoguć.

Foto: iStock

 

Traži, traži, traži...

Kad govorim o promjeni u ovoj kolumni, ne govorim o takvim situacijama već o brakovima koji su još uvijek funkcionalni, u kojima ima ljubavi i želje za zajedničkim životom, ali i očekivanja da se druga osoba promjeni da bi meni bilo bolje. Kad pričam s parovima o toj promjeni koju očekuju od druge osobe - pitam tu drugu osobu kako joj je čuti da se traži promjena od nje/ga?

Redovito je odgovor da ne osjeća da je to pravo stanje stvari, da isto tako i on/ona želi da se druga osoba promijeni samo to ne verbalizira. Ili pak da smatra da i druga osoba dijeli teret odgovornosti samo što on/a to ne prigovara nego ju/ga prihvaća takvu kakav/a je a ova druga osoba je zahtjevna i samo traži, traži, traži... i tako predbacivanje i zamjeranje ide s jedne ne drugu stranu, kao ping-pong loptica.

 

Kako izgraditi kvalitetniji odnos?

Parovi, točnije pojedinci u parovima, koji uspiju čuti da je promjena osobni zadatak svake osobe i da je izlaz iz bola, predbacivanja i zamjeranja u tome da "ja osobno" vidim čime i kako ja doprinosim da nam je odnos postao težak i zahtjevan, te osobe i parovi uspiju izgraditi kvalitetniji odnos. Oni koji nastavljaju tražiti promjenu od onog drugog, ne rijetko, ostaju u određenoj mjeri nezadovoljni.

 

Ponekad, kad ostanem sama, nakon radnog dana, pitam se kako to da je tako teško pogledati u sebe i vidjeti da ja trebam biti promjena koju želim vidjeti u našem partnerstvu/braku, da parafraziram poznatu rečenicu Mahatme Gandhija. Teško je uvidjeti (a istovremeno tako oslobađajuće) da ja imam moć pogledati drugačije, pomisliti drugačije, reći drugačije.. na način koji će davati nježnost i ljubav, a ne osudu i očekivanje.

Da ja mogu iz sebe ponuditi drugačiji odgovor na situaciju, da se ne moram boriti s osobom s kojom živim već da mogu učiniti promjenu iz sebe, a za nas. Da mogu gledati, ne kroz ružičaste naočale zaljubljenosti jer one se rastope nakon nekog vremena, već kroz oči koje gledaju istovremeno i van i unutra i koje vide, istovremeno, samu sebe i drugog.

Lako je takvim pogledom gledati male bebe i kućne ljubimce, ali kad se pogleda osobu s kojom živimo, kao da pogled prema unutra pobjegne. Vidim samo drugog u njegovoj različitosti i posebnosti koja mene ugrožava ili stišće, a ne vidim sebe u svojoj različitosti i posebnosti koja možda drugu osobu ugrožava ili stišće.

Zamislite kako bi lijepo bilo kada bi oboje, iz iste pobude, da nam bude jednostavnije i milije biti zajedno, krenuli u osobnu promjenu bez očekivanja da ona druga osoba krene prva. Kada bi zajedno gledali, svako u svoju dubinu. Kako bi puno nesporazuma nestalo i kako bi to bila izvanredna promjena. A na dohvat ruke nam je. Samo treba pogledati unutra u sebe dok gledam u drugu osobu. To je tako oslobađajuće. Probajte, vjerujem da ćete biti ugodno iznenađeni promjenom koja vam se može dogoditi.

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Please don't insert text in the box below!

Možda će vas zanimati i ovo