Izložiti se pred drugima

Možemo biti i slabi i ranjivi... i to je izazov života

Ljudi smo. Društvena bića. Krećemo se kroz svijet, osjećamo se. Svijet nas ljuti. Svijet nas veseli.

 

Poznati Scott Peck otvara jednu svoju knjigu rečenicom: "Život je težak." Sudeći po ovoj tvrdnji život je mjesto gdje se baš ne uživa. No, odmah u drugoj rečenici navodi da ako priznamo navedenu rečenicu život postaje prihvatljiviji.

Jednostavno, koliko se god trudili nemamo ga s čime usporediti. Nemamo drugi svijet.

 

Sandro je započeo...

Jednom sam na studiju, na pitanje koja je moja životna misija, odgovorio kako želim u svijetu činiti što manje zla. Profesor se zgrozio i održao mi lekciju kako je to samo izgovor da ne činim dobro. Činiti dobro je teško, pomislih. Nemam ja tako jaka leđa. Tada nisam imao sliku i životno iskustvo koje imam danas. Danas znam da činiti dobro ponekad znači samo slušati i pokazati da smo tu za druge ljude.

Kako rekoh, krećemo se kroz svijet, upoznajemo ljude, družimo se, otvaramo se jedni pred drugima.

Otvarati se znači izložiti intimu, na neki se način razgolititi i postati ranjiv. Gdje je taj prostor otvaranja u kojem smo još uvijek zaštitili intimu, a ujedno smo dali dio sebe ljudima koji sjede s nama za stolom?

Draga i ja smo ovu temu mnogo puta izokrenuli naopako i nekako sam ja, za sebe, zaključio da se otvaram onoliko koliko sam spreman u tom trenutku. Postoje parovi koji gledaju malo drugačije od mene na otvaranje prema drugima. Ponekad mi se čini da to nije otvaranje nego izbacivanje problema pred drugi par.

 

Znate ono kad...

Je li vam se ikada desilo da sa svojom boljom polovicom na druženju postajete neželjeni svjedok svađe koja upravo ispred vaših očiju kreće, a još niste završili glavno jelo. Vjerujem da nikome to nije ugodno. Kako se ponašati? Pokušati umanjiti intenzitet kroz neku šalu? Šutjeti i držati se one kako ovo što gledamo nema veza s nama? Ili možda ima veze s nama? Sve su to pitanja koja mi prolaze glavom. Ima li neki razlog da su svađu počeli pred nama? Kakve ova svađa ima veze sa mnom?

To je onaj svijet iz rečenice s početka teksta. Život je težak. U ovoj situaciji nemamo kamo pobjeći.

Drama počinje kada jedno od njih dvoje traži da podržimo jedno od njih, jer je u pravu. Onda ja pokušavam objasniti kako svatko od nas ima svoju istinu i da je svatko sa svoje pozicije u pravu. I to je tren kada se ja izlažem. Izlažem se opasnosti da oboje krenu prema meni objašnjavajući kako je glupost to što govorim.

 

Što zatim slijedi?

Polako me uvlače u svoju arenu, u borbu koja nije moja.

- Pa zar nije OČITO da je on u krivu. Kako mi to može raditi?

Problem je u tome što to ona pita mene, ne svog partnera. Valjda očekuje da ja odgovorim na pitanje na koje nemam odgovor.

- Stvarno ne znam što ti on radi i zašto. Ono što znam da biste se možda prvo trebali čuti. Meni izgleda kao da oboje imati svoj monolog.

Intuicija mi govori da ustanem i bježim glavom bez obzira. No, prihvaćam da je život ponekad težak i dovede nas i izazovnu situaciju. Stoga ostajem i prihvaćam vlastitu izloženost u situaciji gdje dvoje ljude preko stola, neizgovarajući to, žele podršku. Partnersku podršku.

 


A što kaže Nataša...

Ponekad na izlascima s prijateljima postajemo svjedoci nekih trzavica, prepucavanja pa možda ponekad i blagih svađa. Uvijek se osjećam nelagodno u takvim situacijama.

Kako reći prijateljima da mi to nije ok a da ih ne povrijedim? Ponekad, kad sam više u kontaktu sa sobom i kad se osjećam čvrstom, kažem da to ne želim slušati.

Moj dragi me često pogleda ispod oka, pogledom koji govori da sam preizravna. Ponekad, kad mi je dan bio naporan, kad mi nije lako biti u kontaktu sa sobom, onda pokušavam zagladiti situaciju i pokušavam biti "bračna savjetnica", ali takvi pokušaji obično ne završe dobro. U takvim situacijama, prijatelji znaju biti izazvani ako osjete da pokušavam uzeti stranu jednog ili drugog.

 

A što učiniti?

Nakon takvih izlazaka dragi i ja ih redovno komentiramo i pitamo se što je pametno učiniti u takvoj situaciji? Jesmo li smo mogli bolje pomoći ili se bolje ograditi od situacije. Obično nakon razgovora, uvidimo da smo se bili uznemirili, ali da nam je sad lakše i da možda situacija i nije bila tako izazovna kao što nam se činilo dok smo bili u njoj.

 

Život je težak, kako kaže Scott Peck… i zajednički život je ponekad težak i možda naši prijatelji težinu olakšavaju tako. Mi smo ponekad više prisutni i možemo bolje slušati. Ponekad smo manje prisutni, više nervozni pa imamo manje snage za slušanje. I jedno i drugo je dio života, dio druženja, dio zajedničkog rasta. Ne moramo uvijek, ni mi ni oni, biti najbolji mogući. Možemo biti i slabi i ranjivi i opet ostati bliski i razumjeti da prolazimo dan po dan, tjedan po tjedan, mjesec po mjesec, godinu po godinu kroz izazov života. I to je dobro… čak i kad je malo loše.

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Please don't insert text in the box below!

Možda će vas zanimati i ovo