Sagorijavanje

Kako se otrgnuti životu koji nas 'melje', ubija brakove i obitelji?

Nerijetko, dolaze mi klijentice koje kažu da više ne mogu nositi teret svakodnevice i funkcionirati kao prije. Osjećaju se umorne, osjećaju da su izgubile bliskost s mužem, imaju grižnju savjesti da više nisu dobre majke svojoj djeci.

 

Živa mi je, u sjećanju, priča jedne klijentice koja je počala dolaziti na terapiju sama, a kasnije joj se priključio i suprug. Iako je dosta vremena prošlo od završetka njihove terapije, još uvijek mi je, oprostite što se ponavljam, živo sjećanje na njene riječi i teret koji je nosila na svojim plećima.

Njen suprug je menedžer visoke razine u jednoj multinacionalnoj kompaniji. Ona je menedžerica srednje razine u jednoj banci. Imaju dvoje djece i kućnog ljubimca, psića koji traži vrijeme za šetnje i igru. Od nje se na poslu očekivalo da ostaje dulje no, s obzirom na dvoje male djece po koje je trebalo ići u vrtić, ona je odlazila s posla po završetku radnog vremena. Osjećala je uvijek blagu krivnju i zamjeranje od strane kolegica i kolega koji su ostajali dulje na poslu. Muž je redovito ostajao znatno dulje na svom poslu, a nerijetko je donosio posao i doma.

 

Zapravo nije imala izbora

S obzirom na to da su njegova primanja bila odlična i omogućavala su im ugodan i bezbrižan život, ona je odlučila da će prihvatiti većinu obaveza oko djece. Kaže da u stvari nije ni imala izbora, ali joj je bilo draže misliti da je izabrala da bude tako.

Radni dani od ponedjeljka do petka, bi joj prolazili užurbano i stalno u nekom odrađivanju obaveza, aktivnosti, poslova. Bilo joj je teško i naporno, ali nekako je uspijevala odraditi sve obaveze i na poslu i doma. Osjećala bi u petak iscrpljenost ali, kaže s tim se mogla nekako nositi. Ili joj se činilo da se može nositi. Ono što joj je padalo jako teško su bili vikendi.

U njoj je stalno bila ideja da će bar vikendom svi biti zajedno, da će se zajedno ići šetati ili negdje na izlet s djecom i psićem. Očekivala je da će vikendom muž preuzeti dio kućanskih obaveza i brige oko djece na sebe, da će malo sjesti s njom i popiti čašu vina, da će naći vremena za bliskost i među njima dvoje, i kao obitelj.

 

Kad će ta bolja vremena?

Ono što bi se uglavnom dogodilo je da bi on bilo toliko izmožden radnim tjednom od 50 i više radnih sati, da bi vikendom bio u polu-zombi stanju. I to je odlučila prihvatiti jer joj je bilo jasno da je on umoran i mentalno i fizički od 10 sati rada na dan. Govorila mu je da joj je teško i da bi voljela da vikendi budu drugačiji, ali kad bi ga vidjela tako umornog ili uz laptop i tijekom subote i nedjelje, odustajala bi od razgovora i čekala da dođu bolja vremena. S ljubavlju i iz ljubavi.

Kad je počela svaki dan plakati, bilo joj je jasno da nešto ozbiljno nije u redu i došla je kod mene na razgovor. Prvih nekoliko susreta je stalno plakala. Onda bi malo stala i pitala bi se od kud tolike suze? Zašto toliko plače? Kao da je sada pustila da izađe van sav onaj teret koji je s ljubavlju nosila mjesecima, a možda i godinama. Plakala je i govorila.

Najteže joj je padalo to što je osjećala da nema više dovoljno strpljenja za svoju djecu. Osjetila je da su joj više teret nego radost. Bliskosti između nje i muža nije više bilo onako kako prije i kaže da jako rijetko imaju snage i volje za intimnost i seks. Nije bilo inicijative ni s njegove strane pa to i nije bilo izvor sukoba, ali je osjećala da to nije dobro.

Foto: iStock

 

SOS poziv

Srećom nije bilo puno zamjeranja i prezira prema suprugu, njegovom poslu i obavezama. Kad nastupi zamjeranje i prijezir, puno je teže raditi na obnovi odnosa. Nakon svega nekoliko susreta pitala sam ju da li misli da ona sama može razriješiti situaciju ili misli da bi i suprug trebao dolaziti s njom? Rekla je da želi da dolazi i suprug no da nije sigurna hoće li on to moći, zbog posla.

Mogao je. I on je bio svjestan da ovako kako su živjeli do tada neće moći izdržati i dalje. I on je bio slomljen i potrošen. Nedostajala mu je njegova žena, nedostajala su mu njihova djeca, iako se s djecom barem vikendom, uvijek nastojao igrati, nedostajao mu je život kakvog je želio imati. Kad mu je predložila da dođu zajedno, osjetio je, to je kasnije pričao na terapiji, da je to bio alarm, SOS poziv. Situacija je izmakla kontroli i sad treba spašavati što se spasiti može.

 

A on je želio spasiti svoj brak, volio je ženu i njihov život. Rekao je i da je zahvalan što je ona pokrenula tu inicijativu jer da je on bio u takvom žrvnju da, vjerojatno, ne bi još dugo ili nikada pokrenuo tako nešto. Rekao je, da je počeo primjećivati da je situacija izmakla kontroli - i sam bi možda nešto pokrenuo. Ali, osjećao je da dani idu, njih dvoje se ne svađaju, djeca su zdrava, novaca imaju za sve njihove potrebe. On je bio konstantno umoran i bez energije za neke stvari mimo posla, ali to je prihvatio razmišljajući da, u stvari treba biti zahvalan što ima tako odgovoran i dobro plaćen posao. I to što su ga na poslu izbezumljivali zahtjevima i nekim rješenjima koja je trebao planirati i provoditi, sve je to nekako gurao, ne osvještavajući da je voda do grla. Kao da je imao glavu u bačvi i nosio ju na ramenima ne osvještavajući da stvarno nije dobro.

 

Dolazili su svaki drugi tjedan nekoliko mjeseci i njihova priča ima sretan završetak. Nažalost nisu sve priče sa sretnim završetkom.

 

Sagorijevanje na poslu, nerijetko ima za posljedicu umiranje prvo odnosa, a zatim i obitelji. Sagorijevanje na poslu je toliko prošireno u današnje vrijeme, a obitelji, naročito mlade obitelji, nitko ne priprema na takav život i takvu količinu obaveza koja vrlo teško ranjava obiteljski i partnerski život. Puno puta sam pomislila da bi bilo važno, na razini društva, držati radionice za parove i obitelji koje bi im pomagale i omogućavale da se nose sa svakodnevnim izazovima. No, društvo to ne čini. Sve ostaje na svjesnosti osoba u braku. Zato neke priče imaju sretan kraj, a neke ne baš tako sretan. Neki parovi ne uspijevaju sačuvati ljubav živom i djelatnom. Ne uspijevaju sačuvati odnos, nego se raziđu izmoreni i razočarani, puni zamjeranja i gorčine.

 

Sjećate se kompromisa?

Par o kojem pišem nije napravio strašno velike promjene ili... možda to baš i jesu jako velike promjene? Dogovorili su se, odnosno on je odlučio da neće ostajati svaki dan dulje na poslu. Odlučio je da će ponedjeljkom ostajati duže, ako treba ponekad i utorkom, ali od srijede do petka će on odlaziti po djecu u vrtić. To će njoj omogućiti da ranije dođe doma i da se ili malo odmori dok oni ne dođu ili da napravi nešto što joj je važno bez da uz to pazi na dječicu.

Petkom nakon posla, njih dvoje će popiti zajedno čašu vina osvještavajući da su tu, jedno uz drugo. Pretpostavili su da će to biti uz dječju igru, viku i penjanje po njima, ali to im nije bio problem. Važno je da su njih dvoje svjesni da su doma, da su tu jedno za drugo i da je pred njima vikend za zajedničko druženje. Vikendom, ako je zaista potrebno, on će raditi subotom ujutro i onda više ne do kraja vikenda. On je rekao da će se držati svoje odluke, bez obzira na sve. Mislim da je u tome bio pravi izlaz iz njihove krize.

On je stvarno odlučio da će smanjiti radne sate i da će se toga držati (osim u izvanrednim situacijama) i da će više svjesnosti usmjeravati na svoju ženu i svoju obitelj. Ona je stvarno odlučila da neće više vući i kad ne može te da će tražiti da oboje budu prisutni u njihovom zajedničkom životu.

Oni su našli svoj način. Na svakom paru je odgovornost da nađu svoj način - možda sličan ovome, možda različit. Mogućnost postoji, ako oboje osvijeste što im je stvarno važno i za što će se stvarno boriti. Ako oboje osvijeste što im znači njihova ljubav i njihov zajednički život. To nije lako u ovakvom tempu života koji se nameće zaposlenim ljudima, ali je moguće. Moguće je ako svaki dan oboje njeguju svjesnost osobnih izbora i svjesno življenje.

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Please don't insert text in the box below!

Možda će vas zanimati i ovo