I to je brak

Kada istu situaciju doživljavamo različito

Izlazimo zajedno. Idemo k zajedničkim prijateljima. No, ima prijatelja s kojima se lakše, bolje i više opustim. Postoje takvi koji nas razumiju bez da moramo pojašnjavati sve do u detalje. Postoje oni s kojima dijelimo neke interese.

 

Sandro je započeo...

A postoje i prijatelji koji se interesiraju za vina baš kao i ja. To uključuje i pijenje tog istog vina. Dakle, petak je navečer, dragi ljudi i zanimljive, uvijek aktualne životne teme. Ništa ne stoji na putu uživanja u životu.

Prvo idu neke dobre grickalice, pa sirevi i onda neko lagano jelo.

Do 22.00 sata smo uspješno savladali dvije butelje dobrog vina s hrvatskog juga. Ja sam sjajno raspoložen. Imam ideju da govorim pametne stvari, bez problema pratim druge sugovornike, povremeno dragoj stavim ruku na rame. S vremena na vrijeme ju poljubim. Sve djeluje idealno. Pred nama je vikend, povlačenje po stanu bez posebnih obveza i opuštenost dolazi do vrhunca. Onda prijatelji ponude još jednu deliciju uz koju baš odlično ide jedno vino. Ja, naravno, pristajem sav razdragan. Moja draga šalje prvi sumnjičavi pogled prema meni. Znam taj pogled, živimo zajedno više od trinaest godina.

Iza pogleda dolazi rečenica, onako kako to samo žena zna napraviti na uho: "Tko večeras vozi doma?"

- Ja, naravno. - odgovorih.

- Jesi siguran?

- Najsigurniji?

- Hm, a da mi daš ključeve od auta? - uporna je draga.

- Daj, molim te, o čemu pričaš? Ne osjećam slabost, ne muti mi se vid, dobro čujem... ja ću voziti.

- Ako mislim da mogu, to znači da smijem. - uspio sam izgovoriti ovu neodgovornu rečenicu.

- Ako misliš da možeš to ne znači da smiješ. - blago mi odvrati draga.

 

I tu mi proradi savjest, pa slijedi šutnja, ona u kojoj pokušavam preispitati vlastitu izjavu i posljedice koju bi ona mogla donijeti sa sobom. Jesam li je izgovorio zbog mog povrijeđenog ego kojeg i samo pitanje tko će voziti kući nekako vrijeđa? Vjerojatno da. I izgovarajući je nisam govorio protiv nikoga, već samo za sebe, u svoje ime. Iz perspektive muškarca koji je dobro raspoložen i koji ne razmišlja o mogućim posljedicama.

Iz moje muške perspektive, šutnja je dobra.

Šutnja u kojoj mogu razgovarati sam sa sobom i pitati se zašto inzistiram na ideji da smijem nešto ako mi se čini da to mogu. Zatim sam ustao, odšetao do hodnika, pronašao svoj kaput, uzeo ključeve, okrenuo se na desnoj peti i vratio za stol. Ključeve sam stavio ispred drage. Ego nije pobijedio.

 


A što kaže Nataša...

Dozvolite da i ja nešto kažem

Izlazimo zajedno. Idemo k zajedničkim prijateljima. Volim druženja s prijateljima. Dakle, petak je navečer, dragi ljudi i zanimljive, uvijek aktualne životne teme. Ništa ne stoji na putu uživanja u životu…

Da li je baš zaista tako? Znam da je društvo ugodno, da su teme zanimljive, da je vino opojno… i znam da moj dragi, u takvim situacijama, po mojim kriterijima, popije više nego bih ja željela.

Dok pričamo i uživamo u trenutku, u meni se počinju raspletati misli… da li će prijatelj poslije ove butelje otvoriti još jednu? Da li će oni početi biti preglasni i pomalo naporni? Da li će biti prepiranja oko vožnje…. I malo po malo, situacija koja je počela lagano i lijepo, za mene je počela biti napeta.

Znam da više nisam bila u trenutku, znam da sam se brinula o budućnosti i da su mi zbog toga šale prijatelja polako počele biti nategnute i ponavljajuće, znam da mi je sve počelo polako ići na živce ali, počela sam se brinuti. Nisam u tom trenutku rekla svima oko stola da se brinem i da bih voljela da iza ove butelje ne krene još jedan ali nisam rekla jer nisam htjela biti "party breaker". I tako malo po malo, meni je bilo dosta i druženja i sira i vina i mislila sam da bi bilo pametnije da nismo ni došli i da je uvijek kod njih tako…

 

Tko je party breaker?

Pitam ga tko večeras vozi doma i onda počinje dijalog koji smo imali već puno puta. I ja pomislim da nisam ja "party breaker" nego ti muškarci koji ne znaju stati kad treba i koji lako mogu ugodnu situaciju dovesti do ruba napetosti. Kako to da oni ne mogu razmišljati o mogućim posljedicama? Nakon nekog vremena i burnog unutarnjeg monologa u meni, dragi se digne i donese ključeve. Ja ću voziti doma ali pitam se, zašto su naši doživljaji pretjeranog i umjerenog tako različiti? Ništa se strašno nije dogodilo, nismo se posvađali, nije bilo čak ni prigovaranja… samo su nam kriteriji različiti i pogledi na dovoljno i previše.

I to je brak. Živjeti s različitim kriterijima i ne osjećati se ugroženo. Uviđati da moji kriteriji nisu univerzalni i da mi se ponekad zbog brige, neke situacije učine u nekom trenutku, ozbiljnijima nego što jesu. I to je brak.

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Možda će vas zanimati i ovo