Preveliki izazov?

Da je brak osoba, čega bi se bojao?

Svi ovi podaci o rastavljenim brakovima smjestili su se udobno u mom uredu čekajući reakciju, moju obranu života u paru. Promatrali su me kako sjedim u fotelji, pogleda uprtog kroz zid i tražim odgovor negdje vani. A "negdje vani", znamo to, nema rješenja. Rješenje je unutar para. Ili ga nema...

 

Slušam neki dan, tema prije prvih popodnevnih klijenata bila je povećanje broja rastava brakova u Hrvatskoj. Jedna TV ekipa je svratila do ureda napraviti kratki prilog o tome što mislim o toj temi, koji je uzrok tom trendu, valja li se za brak, odnosno vezu bezuvjetno boriti i tome slično.

Ekipa je bila vrlo profesionalna, sve je trajalo kratko i ubrzo sam ponovo sam bio u uredu pripremajući se za klijente. No, s TV ekipom nije otišla i tema pod radnim naslovom "rastave parova".

Sjela je prekoputa mene, na žuti kožni trosjed, s namjerom da tu još dugo ostane i gleda me ravno u oči. Sve što sam izjavio za prilog bio je okvir, prikaz posljedica zašto ljute prekidaju brak. Koncept TV priloga nije mogao dati (niti je to bio cilj) dublje uvide uzroka i prikaz procesa nastanka atmosfere koja vodi brak sigurnom rukom prema smiraju.

Neobična je to situacija. Naš svijet počiva na odnosu dvoje ljudi. Par je početna točka, ne samo nastavka vrste. U paru se realiziramo, razvijamo. U paru kreiramo. Na kraju krajeva, par je i ekonomska zajednica. Zar je moguće da tako olako ulazimo u taj odnos i, ne puno teže, napuštamo isti?

 

Obrana života u paru

Istraživanje na koje sam naišao na jednom od portala iznosi podatak kako u EU ne opstaje 34% od ukupnog broja sklopljenih brakova. Hrvatska je odmah do te vrijednosti, netom ispod. Zagreb se, promatran zasebno, penje na 40% rastavljenih brakova. Je li život u paru postao prevelik izazov?

Svi ovi podaci o rastavljenim brakovima smjestili su se udobno u mom uredu čekajući reakciju, moju obranu života u paru. Promatrali su me kako sjedim u fotelji, pogleda uprtog kroz zid i tražim odgovor negdje vani. A "negdje vani", znamo to, nema rješenja. Rješenje je unutar para. Ili ga nema... i onda se par rastane. Ustao sam, odšetao do čajne kuhinje i spremio si kavu. Kroz glavu su mi prolazili klijenti.

Što je zajedničko provima koji dolaze na savjetovanje ili terapiju? Što leži u podlozi, nevidljivo oku, a tako je razarajuće za srce? Nemam odgovor koji će riješiti odjednom i zauvijek ova pitanja. Zapravo, ne vjerujem da takav odgovor uopće postoji. Dakle, ako nema jedinstvenog odgovora ili upute koja bi čudesno riješila situaciju u kojoj trećina brakova u Hrvatskoj prestaje, što nam preostaje činiti kako bi život u paru uspio?

 

Neizgovorena očekivanja

Jedno od rješenja koje mi se odmah nameće iz prakse jest osvještavanje očekivanja koja nisu izgovorena. Za onu mudru izreku iz poslovnog svijeta u kojoj je pregovarač rob svake riječi koju kaže, u braku je obrnuto. Tu je čovjek vladar svakog očekivanja koje jest podijelio. Neizgovorena očekivanja postaju realnost za koju zna samo onaj koji ih ima (i ne dijeli ih). Ta i takva realnost vodi ravno u spiralu nezadovoljstva, osjećaja nevidljivosti, nerazumijevanja i na kraju... žrtve u braku. Žrtva u braku ima smisla ako ima granica, i tako to krene...

Postoje ljudi koji nerijetko imaju neizgovorena očekivanja koja bi, onako, sama od sebe trebala postati realnost i za druge. Ta nepodijeljena očekivanja od braka ili suživota sjedaju kao betonske ogrlice na ramena. Otežavaju kretanje, podsjećaju kako iz minute u minutu suživot polako postaje patnja.

Da je brak osoba, čega bih se bojao? Čvrsto vjerujem da bih se bojao tišine. Ne mislim na onu ugodnu tišinu u kojoj se osjeća prisustvo osobe do sebe i u tom prisustvu se šuteći uživa. Mislim na onu tišinu u kojoj se osjeća nelagoda. Onu tišinu koju je važno što prije prekinuti, reći nešto, tek toliko da se kaže. Ako ikada osjetite to iskustvo, tu neugodnu tišinu, pokušajte ju ne prešutjeti. Pokušajte se sjetiti zašto ste s nekim ušli u brak. Je li to bilo tek tako, kao nešto usput, ili ste osjećali nešto posebno za tu osobu. Kada se sjetite što ste osjećali prema osobi s kojom ste upravo ulazili u brak, pokušajte taj osjećaj usporediti s osjećajem neugodne tišne dok postojite pored te iste osobe. Moguće je da osjetite tugu. Možda je to pravi trenutak da pustite glas. Ne tek toliko da nešto kažete. Pustite glas kako biste provjerili jeste li sami s tugom ili je osjećate zajedno. Kao par.

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Možda će vas zanimati i ovo