Život u paru

Alarm za uzbunu: Ne nedostajete si, a na godišnji idete odvojeno

Istraživanja pokazuju da parovi koji se ranije jave i počnu ranije rješavati svoj problem, kraće ostaju u terapiji i uspješniji su u postizanju zajedničkog/ih cilja/eva.

 

Tempo života kojim živi većina mojih klijenata strašno je brz. Obaveze koje trebaju rješavati su brojne i opterećujuće. Količina zahtjeva iz obiteljskog i poslovnog okruženja koja je usmjerena na njih (i svakog od nas, vjerojatno) je prevelika da bi se moglo živjeti lagano.

I to je priča većine ljudi koje poznajem, a vjerujem i većine ljudi koje vi poznajete.

 

Usporiti je nemoguća misija

Je li zaista baš nemoguća misija? Tu i tamo, u mojoj praksi nađe se par koji uspijeva usporiti. Ponekad dođu s već postojećim iskustvom usporavanja, a ponekad se to usporavanje počne događati tijekom terapijskog procesa. Takvi susreti mi daju vjeru da je moguće usporiti i drugima. Da je moguće nekim zahtjevima i nekim ljudima reći ne. Da je moguće da par ili obitelj osvijetle ono što im je najvažnije - njihov odnos, njihovo druženje, njihovu međusobnu ljubav. Možda se pitate dok ovo čitate kako je to moguće ili što to znači usporiti i osvijetliti.

Dakako te dvije riječi su simbol za proces. Za primjer ću vam dati jedan par koji je pred neko vrijeme dolazio na terapiju kod mene.

Došli su jer su osjetili da su se udaljili. Nisu se svađali, nije bilo ružnih riječi među njima. Oboje su radili, voljeli svoje poslove i bili im predani. Oboje su morali povremeno putovati, uglavnom ne istih dana. Alarmić za uzbunu im je zazvonio kada su osjetili da jedno drugome ne nedostaju i da im je prihvatljivo da nisu mogli imati godišnji odmor u isto vrijeme. Ona je u stvari reagirala na situaciju da njihovi godišnji odmori, zbog dogovora u uredima, nisu mogli biti u isto vrijeme. Doduše u par dana bi se poklapali i već su počeli planirali kako će organizirati tih par dana.

Tu večer ona nije mogla zaspati i idući dan započela je razgovor s njim. On nije odmah razumio u čemu je njoj problem pa ju je doživio sebičnom i riječ po riječ počeli su se svađati. Počele su im izlaziti međusobne optužbe i stare situacije. Kako su oboje usmjereni na rješenja a ne na probleme, onda je odmah predložila da porazgovaraju s nekim. On se malo nećkao ali je vrlo brzo i on pristao.

 

Mudra odluka

Kad sam shvatila da su došli čim je kriza iskočila, rekla sam im da im je to bila mudra odluka jer nam istraživanja pokazuju da parovi koji se ranije jave i počnu ranije rješavati svoj problem, kraće ostaju u terapiji i uspješniji su u postizanju zajedničkog/ih cilja/eva.

Ukratko, njih dvoje su kroz, zaista ne dug terapijski proces, vrlo jasno osvijestili da je, za njihov brak i odnos, važno da se više okrenu jedno drugome i da počnu provoditi više vremena skupa. Sjećam se da sam ih pitala da li bi za početak mogli više vremena provoditi zajedno na njihovoj terasi. Bilo je proljeće kada su dolazili na terapiju.

Muž i ja imamo svoju zelenu oazu na terasi i jako puno lijepih trenutaka nam ta terasa daruje. Kad mi par kaže da imaju vrt ili terasu ili neko drugo mjesto u stanu na kojem vole biti, pitam ih da li bi željeli to mjesto učiniti još više svojim i još više lijepim? Da li bi željeli pokušati sjediti na tom svom mjestu i ništa ne raditi?

U početku je tu dosta otpora jer je uspješnost i postignuće često izjednačeno s visokom razinom aktivnosti i rada. Neki niti ne pokušaju sjediti i ne raditi niša. Par o kojem pišem je odlučio probati. Smijali smo se zajedno kad su pričali kako im je izgledalo u početku sjediti i ništa ne raditi. Odmah je ona počela planirati kakve će jastučiće kupiti, gdje još treba dodati koju biljku ili svjećicu… Bilo je to zaista zanimljivih anegdota u početku. Svaki tjedan smo zajednički postavljali novi zadatak i novo moment koje će pokušati 'osvijetliti'. Slušati zvukove, gledati oblake, osjećati cijelo svoje tijelo, gledati se s malo ili bez riječi, smijati se što više mogu… Za njih važan trenutak je bio kad su počeli slušati ptičice i pokušavali pogoditi koliko različitih pjeva ptičica mogu razaznati. On je na sljedećem susretu rekao da se skoro rasplakao kad je shvatio da se ne sjeća kad je uopće zadnji puta čuo ili slušao ptičice. Vrlo brzo više nismo trebali dogovarati momente već su ih oni stvarali sami. Rekli su da je to vrijeme provedeno na terasi i osvjetljavanje nekih posebnih momenata, povećalo u njima i želju za seksom i da su se tih tjedana seksali više nego zadnjih mjeseci.

 

Vjerujem da su usporavanja i osvjetljavanje malih detalja i malih momenata - daha, zvuka, dijela tijela, pogleda… jedan od najboljih poklona koje par (ali i svaka osoba sama za sebe), može pokloniti. Sjećam se jednog predavanja Stevena Coveya, poznatog američkog stručnjaka za razvoj ljudskih potencijala i metafore koju je rekao: Cijeli život se penjemo po ljestvama uspjeha. Moramo samo paziti da, kad se popnemo na vrh, ne uvidimo da su ljestve bile prislonjene na krivi zid i da smo došli tamo gdje nismo htjeli doći. Ako, barem povremeno, usporimo i osvijetlimo svoje momente i svoj život, veća je šansa da ćemo imati ljestve naslonjene na pravi zid.

 

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Možda će vas zanimati i ovo