Vrijeme ostavlja ožiljke i sjećanja, ostavlja tragove samoga sebe, negdje doda gorčinu, a negdje čaroliju, pa smo onda skloni zaključiti da se voli samo jednom u životu.
A to nije točno!
Samo jednom se ljubi ili baš i ne
Emocije postoje na onom nivou našeg postojanja koji ne poznaje drugo vrijeme osim SADA, i drugo mjesto osim OVDJE. Zato, kada se zaljubimo čini nam se, tako jako, da onog prije nismo niti približno ovoliko voljele, a nekog budućeg ne možemo niti zamisliti.
No, to je zaljubljenost, to su emocije, one dođu i prođu, poput mladice biljke koju smo presadili – nekada se uhvati, a nekada ne. A kada se uhvati preraste u ljubav. I zašto, pitam se, mislimo da se to može samo jednom dogoditi?
Možda si jednom ili, eto dvaput, spreman odreći se sebe radi drugoga, jer ta te ljubav toliko snažno pogodila, kao meteor s neba ravno u prsa! Možda je samo jednom-dvaput moguće poželjeti žrtvovati svoju osobnost, počiniti tu agatusiju (iliti plemenito samoubojstvo) radi drugoga, postati sjenom onog koga voliš zato što je taj poriv za sjedinjenjem toliko jak da nas svaka pomisao na 'nas bez njega' ranjava kao nožem.
No, to nas zapravo pali. Ja bih rekla da je netočno da se samo jednom-dvaput voli, prije bi bilo da se samo jednom-dvaput može biti toliko blesav.
Jednom-dvaput povjeruješ u bajke, u Djeda Mraza s poklonima ispod bora i Uskršnjeg zeca.
Otuda nastaju sve one gluposti o prvoj ljubavi i samo jednom se ljubi - jer u doba prve ljubavi očito je da smo mladi i neiskusni, dakle prilično glupi. Stoga ja tu križam prvu ljubav i njezinu važnost (neka se dogodi, dapače, svaki put mora početi s prvim korakom) i dajem svečanu prednost ljubavi koja se dogodi kasnije, što kasnije to bolje
Manipulacija
Jedino kasne ljubavi ne zahtijevaju žrtve; jedino te ljubavi postoje baš zato što smo tada svjesni da se jedino sebe na ovome svijetu ne možemo odreći i da nam je to prokletstvo rođenjem određeno. Jedino smo tada svjesni da u toj svojoj osobnosti moramo napraviti mjesta za neravnine u osobnosti onog drugog. Nema potrebe za altruizmom i dokazivanjem sebe oduzimanjem, jer na naposljetku altruizam je samo egoizam okrenut naglavce.
Nema potrebe za žrtvom jer žrtva poput Saturna poždere svoju djecu: "a pogledaj što ja za tebe cijeli život radim" ili "cijeli život te volim i pratim, a ti meni ovako" ili "ja sam sve podredila/podredio tebi, i vjernost i muku, i ti ni to malo za mene ne možeš napraviti!".
Imamo nebrojeno primjera. Ako itko ovdje vidi altruizam neka mi pokaže jer meni očito izmiče. To nije altruizam već manipulacija. Odurna, bezobrazna manipulacija.
To je razlog zašto sam sretna da su prve ljubavi završile, skupa sa agatusijama i altruizmom. Sve iluzije su baj baj.
Sada napokon imam mjesta za ljubav, onu koja spaja mene i drugog sa svime što jesmo, u jednakosti i poštovanju, bez žrtvovanja, bez laži i manipulacija. Kad se navikneš na vlastite ožiljke vjerojatno si spremnija prihvatiti ožiljke onog drugog.
Ne vjerujem u jednu ljubav. Baš u tu jednu ne vjerujem. Previše je opterećena. Opterećena potrebama, zahtjevima, idejom zajedništva 'u dobru i u zlu' (ma od koga to zlo dolazilo :). Previše je osvijetljena reflektorima javnosti. Previše je, da, sebična.