Istraživanja širom svijeta, uključujući i nekoliko hrvatskih istraživanja, pokazuju da velik broj žena tijekom života ima neki seksualni problem. Čak do trećine žena barem će jednom tijekom života imati neki problem. Međutim, u oko polovice slučajeva žene ove poteškoće neće smatrati problematičnima, već normalnom (ili čak i prilagođenom) životnom situacijom u određenom trenutku i u tom slučaju ove probleme nećemo smatrati poremećajima.
Uzroci
Samo onda kad ovi problemi stvaraju teškoće ženi ili njezinom partneru ili partnerici, smatramo ih seksualnim poremećajima. U mlađoj dobi više će žena, uz isti problem, potražiti pomoć i smatrati da im taj problem stvara teškoće, dok će u starijoj dobi više žena smatrati da to ustvari i nije problem i da ga nije potrebno rješavati. Unatoč tome gotovo svi seksualni poremećaji (osim anorgazmije i vaginizma) češći su u starijoj dobi. Uzroci seksualnih poremećaja mogu biti organski, psihološki i sociokulturološki, s tim da se sve ove razine međusobno isprepleću i utječu jedna na drugu, tako da danas govorimo o biopsihosocijalnom modelu i pristupu seksualnim problemima. Od bioloških faktora to mogu biti brojne tjelesne bolesti, ozljede, oštećenja, ali i lijekovi i kirurški zahvati. Poznato je da različite tjelesne bolesti (npr. bolesti štitnjače, šećerna bolest, karcinomi i slično) utječu na seksualno funkcioniranje.
Seksualni problemi mogu nastupiti direktno zbog utjecaja na hormone (npr. hipotiroidizam) ili na živčani sustav (npr. oštećenje živaca kod ginekoloških operacija), ali mogu stvarati probleme i indirektno, npr. zato što uzrokuju bol i umor (npr. različiti karcinomi) uslijed čega dolazi do gubitka seksualne želje i problema u uzbuđivanju ili pak zbog toga što utječu na seksualno poimanje vlastitog tijela (npr. kod karcinoma dojke nakon mastektomije).
Nadalje, operativni zahvati ili drugi postupci liječenja (npr. kemoterapija, zračenje) mogu dovesti do oštećenja živčanog sustava i time do otežanog vlaženja ili seksualnog uzbuđenja ili pak mogu dovesti do umjetne (ijatrogene) menopauze, sa svim posljedicama koje ona nosi.
Ne smije se zaboraviti ni to da brojni lijekovi mogu imati negativan utjecaj na seksualno funkcioniranje. Oralni kontraceptivi uglavnom smanjuju seksualnu želju, antihipertenzivi (lijekovi za liječenje povišenog krvnog tlaka), antacidi (lijekovi za želudac), antidijabetici mogu utjecati na otežano uzbuđivanje, antidepresivi odgađaju ili onemogućuju postizanje orgazma i slično.
Crte ličnosti
Druga razina je psihološka razina. Naime, crte ličnosti osobe mogu utjecati na pojavu ili učestalost seksualnih smetnji ili pak na to da postanu kronične. Osobe nižeg samopoštovanja te one sklone zabrinutosti i anksioznosti imaju veću učestalost seksualnih problema.
Anksiozni i depresivni simptomi i stanja povećavaju rizik od smanjene seksualne želje, problema uzbuđivanja i orgazma (važno je napomenuti da anksioznost ima čak negativniji utjecaj na seksualno funkcioniranje nego depresivnost).
Konačno, prihvaćanje društvenih stavova o seksualnosti (npr. dvostruki kriteriji za muškarce i za žene, pri čemu su stavovi u našem društvu mnogo liberalniji što se tiče seksualnosti muškaraca nego žena pa se daju i različite poruke dječacima i djevojčicama vezane uz njihovo tijelo i seksualnost) mogu dovesti do toga da se internaliziraju stavovi društva o negativnom stajalištu prema seksualnosti kod žena (npr. seksualnost je nešto ružno, prljavo, nedostojno) ili pak stavova o tijelu (npr. nezadovoljstvo vlastitim tijelom jer ne odgovara izmišljenom anoreksičnom modelu u suvremenim medijima).
Ovakvi internalizirani stavovi mogu otežavati i smanjivati zadovoljstvo vlastitim seksualnim funkcioniranjem. Uz to, u društvu postoje predrasude da je seks nešto što je za mlade, zdrave i lijepe pa se takav pristup vidi na televiziji, u novinama i medijima (pogledajte samo reklame za seksualne igračke i pomagala ili pak reklame u kojima se koristi seksualnost - sve prikazuju mlade, zgodne, bogate ljude). Tako se zanemaruje činjenica da seks može biti ugodan i poželjan i za starije ljude, za ljude s različitim bolestima, siromašne i za one koji nisu prekrasni.
Ne smije se zaboraviti ni to da brojni lijekovi mogu imati negativan utjecaj na seksualno funkcioniranje.
Gubitak želje
Najčešći seksualni poremećaj kod žena je smanjena seksualna želja. Premda se može pojaviti u bilo kojoj dobi, nešto je češći nakon menopauze, kada dolazi i do tjelesnih, u prvom redu hormonskih, promjena. Manifestira se gubitkom želje za seksom, prestankom razmišljanja i maštanja o seksu te smanjenom reagibilnom željom (tj. na partnerov poticaj žena ne reagira seksualnom željom i uzbuđenjem). Osoba kojoj je seksualna želja smanjena izbjegava seksualne odnose, oni su joj teret i nešto nametnuto te nisu poželjni. Ipak, većina žena sa smanjenom seksualnom željom pristat će povremeno na seks, kako kažu, zbog partnera, a ne zbog sebe. Žene sa smanjenom seksualnom željom, budući da su izgubile seksualnu želju općenito, ne masturbiraju.
Velika većina žena sa smanjenom seksualnom željom zapravo neće ni smatrati da je to problematično, već će osjećati partnerov pritisak. Zbog toga osobe sa smanjenom seksualnom željom koje nisu u vezi rijetko traže pomoć, a češće pomoć traže one osobe koje su u vezi i osjećaju partnerov pritisak.
U liječenju smanjene seksualne želje važno je na početku razlučiti radi li se možda o nekom drugom stanju kojem je smanjena seksualna želja samo simptom (npr. depresija, hipotiroidizam) te se u tom slučaju liječi to osnovno stanje. Ako se zaista radi o smanjenoj seksualnoj želji, u liječenju koristimo psihoterapijske i specifične seksološke tehnike (npr. vođeno seksualno maštanje, senzualno istraživanje tijela nasamo i s partnerom). Može koristiti da se u terapiju uključi i partner. Kod pojedinih specifičnih slučajeva od pomoći može biti i lijek koji je u nekim zemljama registriran za smanjenu seksualnu želju, a u nas je registriran kao antidepresiv – bupropion. Međutim, čak i kad se koristi farmakoterapija, važno je ženu uključiti u psihoterapiju i partnersku terapiju.
Anorgazmija je problem koji je češći u mlađoj dobi, a može se definirati kao nemogućnost postizanja orgazma, uz adekvatnu stimulaciju. Pri dijagnosticiranju i terapiji upravo je važno utvrditi dobiva li žena adekvatnu stimulaciju. Zbog toga je u liječenju korisno upotrijebiti metode kao što su istraživanje tijela, uporaba seksualnih igračaka, vođene vježbe istraživanja tijela i slično. Cilj ovih terapijskih metoda je da sama žena (a kasnije i njezin partner ili partnerica) nauče što je to adekvatna stimulacija za konkretnu osobu. Neke žene bolje reagiraju na podraživanje glavića klitorisa, a neke više uzbuđuje podraživanje prednje stijenke rodnice.
Partnerska terapija
Kod vaginizma nemoguća je penetracija jer kod pokušaja penetracije dolazi do stiskanja vagine, a katkad žena stišće i noge (u blažim slučajevima to se odnosi na penetraciju penisa, a u težim i na penetraciju prstom ili tamponom). Nerijetko partneri žena s vaginizmom imaju prijevremenu ejakulaciju. Naj
bolja terapija je partnerska, pri čemu se započinje onom vrstom dodira koji je ženi ugodan i podnošljiv (npr. dodir o donjem dijelu trbuha ili dodir prstima, ali bez pokušaja penetracije ili diranja stidnih usana). Zatim se radi korak po korak, s tim da svaki korak mora biti ugodan i nenasilan.
Iznimno je važno ne navaljivati na prisilnu penetraciju ili bolne pokušaje, jer to samo pogoršava vaginizam. Uz adekvatan pristup vaginizam je jedan od najlakše izlječivih seksualnih problema u žena.
U postmenopauzi dolazi i do problema s vlaženjem te posljedične nelagode, a katkad i boli pri pokušaju penetracije ili kod seksualnog odnosa. Važno je procijeniti potrebu za hormonskim nadomjesnim liječenjem, no pomoći se može i na druge načine (lubrikanti, intenzivnija stimulacija...) Važno je naglasiti da premda većina žena nerado traži pomoć za seksualne probleme, oni se razmjerno uspješno liječe.