Postoje veze i veze. Vezice, povezice, zavezice, privezice i vezovi. A svaki vez ima svoje čvorove. I što kad naiđemo na čvor? Ne jedan! Već jedan za drugim. Svaka nit stvori svoj čvor, a onda se ponekad upetlja još jedna nit, pa još jedna... Nastane onakav busen kojeg ja obično rješavam škarama.
Što kad jedna veza, usprkos beskrajnim čvorovima, još nije pukla, a druga čak i počinje s čvorom....
Neke se niti ne daju pokidati
Čak i na nebu postoje čvorovi! Sjeverni i Južni Mjesečevi čvorovi. Kažu astrolozi da su to neke karmičke točke gdje se presijecaju naša nesvjesna sjećanja na prošlost i budućnost. Hodaš po vlastitom životu, gledaš ptice i drveće, lagano mrmljaš neku melodiju, jer dan je predivan i cesta je ravna, i najednom, iznenada, spotakneš se o čvor. Mjesečev čvor.
Čvor naših niti zapetljan s nečijim tuđim nitima. Nama izgleda nenadano, neplanirano jer mi se ne sjećamo, ne prepoznajemo sjećanja koja dolaze kroz znakove, a ne kroz slike.
Nama izgleda novo, a zapravo je jako, jako, jako staro. Spotakneš se o niti koje si zapetljao životima prije. Čvor na čvor na čvor. Misliš da si susrela stranca, novu osobu, nekog tko te čudno nadahnjuje i uzbuđuje, misli i on isto, a na zapetljaj naših duša zapravo smo samo dodali novo neznanje.
I što sada? Tu si gdje jesi, rukama i nogama zapetljan u čvor, o srcu da ne govorim. Pleteš nešto, mutiš, raspetljavaš, ali zavežljaj je toliki da ne znaš više raspetljavaš li ili zapetljavaš. A mene vrlo brzo uhvati živac. Tako u nekom trenutku, nabrušena sjećanjima i lošim strpljenjem, ništa ja više ne raspetljavam već tražim škare – 'nek ide u pičku materinu i čvor i ljubav i raspetljavanje. Odo' ja!!!' Ma zubima bi pokidala niti ako treba.
No, neke se niti ne daju pokidati. Očito životima. Ostaju živjeti mimo nas. Postanu zasebno tijelo i zasebna osobnost sa svojom vlastitom voljom, navikama i karakterom. Odeš ti, ode on, veza ostane. Vražji čvorovi! Zapetljaju nas te niti srca i ne pucaju čak ni pri onoj najvećoj tranziciji od svih.
Volimo se, mrzimo se, plačemo, smijemo se, sastajemo, rastajemo, ali veza ostaje postojana, pa čak i neokrznuta. Pitam se kako je to moguće? Kako je moguće da nismo niti vlasnici niti gospodari svojih života? Kako je moguće da odlaziš i ostaješ istovremeno? Kako je moguće da osjećaš i tugu i ljutnju istovremeno?
Kako je moguće da je on ovdje, a nema ga?
Ako uopće možemo riješiti ovakve zapetljancije, bilo da se samo ispetljamo, a čvor ostavimo kakav jest ili bilo da otpetljamo i cijeli čvor i sebe same, kakvi onda nastavljamo dalje? Osakaćeni? Karambolirani? Oštećeni? Ili pak bolji, ljepši i potpuniji? Ili naprosto samo promijenjeni? Možemo li uopće raspetljati čvor ako je naša Veza još uvijek živa?
Moramo li ubiti značenje onoga koga volimo prije nego ga možemo prestati voljeti?
Stojiš na svom putu po kiši i suncu. Misliš da ideš naprijed jer svaki smjer ima svoje naprijed. Misliš da je ispred budućnost, a prošlost iza jer tako su nas učili otpočetka. Pa naletiš na čvor i sve ode kvragu. Prošlost više nije iza, budućnost više nije ispred, sve se ispreplelo i izokrenulo naopako. I što god mi mislili i htjeli, kamo god smo krenuli i željeli stići, sve se mijenja.
Transformacija poznatog u nepoznato gotovo je vidljiva. Drugačiji smo. Promijenjeni. Jer zapetljali su nam se Mjesečevi čvorovi i dotakla nas je gorka ljubav - najjača i najrjeđa sila u svemiru.