Svatko je od nas rođen s nekim svojim malim prokletstvima. Svatko od nas ima neki svoj pokvareni kod. Ne čini li nas to zapravo jedinstvenima? Nije li baš to onaj tajni sastojak što daje okus i miris? Onaj touch osobnosti radi kojeg smo nezamjenjivi.
Centar za ljubav
Ja, nažalost, imam toliko grešaka da se ponekad pitam ne ukazuje li baš interes muškaraca za mene na neko pak njihovo ludilo, golemi nedostatak; na neko njihovo sitno prokletstvo. A nije mi uopće lako! Dok sve više žena danas svoje mane popravlju jednostavno - injekcijama botoksa i filera, ističući time svoje prednosti ili mane (ponekad i kroničan nedostatak inteligencije), ja se pak pitam može li se napraviti botoks na mozgu. Ja bih vrlo rado umrtvila živce na onom dijelu mozga odgovornom za odabir muškaraca.
Taj mi je naime zaostao, pokvaren ili pak boluje od neke autoimune bolesti. Stoga, uštrcati malo otrova za umrtvljivanje bilo bi naprosto bajno. I tako (z)botoksirana dođem do svog bivšeg/sadašnjeg/budućeg, napućim taj jad od tankih usana što mi ih je dragi Bog dao, tak da ovaj pomisli da botoks nije prodro dublje od kože (kao što glupost obično prodre) i ne osjetim.... baš ništa. Ništa! Centar za ljubav sretno je umrtvljen, centar za zaborav veličine je crne rupe, sjećanja ne keze više svoje pokvarene zube, a centar za sreću napokon je dobio svojih 5 minuta slave jer ja sam sada glupa, preglupa za sumnje, preispitivanje i bježanje. Najednom se nađem da posjedujem sve elemente za dugoročnu sreću. Ahhhh, blago siromašnima duhom - njihovo je kraljevstvo nebesko.
Muškarci su, naprimjer, rođeni s određenim centrima u mozgu prilično zakržljalim. Kod njih je 'treća dimenzija' misaona imenica. Sve je to kod njih lijepo odvojeno i sređeno: jednu volim, ostale kresnem; jedna je svetica, ostale su drolje. A kod nas?! Kuršlus! Mi se ne pitamo koji je za ženiti, a koji za voljeti. Ma kakvi! Kod nas je sve u džuture! Mi se pitamo 'što li se oni pitaju?'. Tako se i mi i oni bavimo njima.
Jednom mi je vlastiti tata rekao kako je jako važno kakav dojam žena ostavlja na muškarca svojim ponašanjem, oblačenjem i razmišljanjem (vjerojatno baš tim redoslijedom). Vjerujem da je bio ponosan i dobronamjeran, no mene ipak više zanima kakav će dojam neki muškarac ostaviti na mene (nemam botoks na mozgu, što ću?). Jadan tata! Vjerojatno misli da je u laboratoriju svojih strasti zabunom stvorio čudovište.
Vrijeme je da oni počnu fascinirati nas
Nekako vjerujem, drage dame, da je krajnje vrijeme da se počnemo pitati što mi mislimo o njima, umjesto što oni misle o nama. Vrijeme je da prestanemo davati utiske i dojmove, vrijeme je da ih počnemo tražiti. Vrijeme je da oni krenu na injekcije jer postoje određene stvari koje bi bile bolje kad bi bile veće. Srce naprimjer. Vrijeme je da oni počnu fascinirati nas. Vrijeme je da prestanu izigravati lovce u mesnicama. Krajnje vrijeme!
Ma, glave će me doći moja sitna prokletstva, a nemam devet života. Glave će me doći razmišljanje. Stoga ću, umjesto botoksa na mozgu, ostati bez cijele glave (kvragu i glava!) kako i inače ostanem kad se zaljubim.
Možda su sretni ljudi rođeni s botoksom na mozgu - cijeli sustav anesteziran. Možda ih ne bi smjeli dirati i uznemiravati. Možda ih ne bi smjeli identificirati jer oni sami sigurno nemaju pojma. Pa ih tako neću identificirati ni ja. No ipak, crkla bih valjda prije nego završila ovaj tekst ne citiravši Nietzschea: Putevi čovjeka se razlikuju: onaj koji čezne za mirom u duši i zadovoljstvom neka vjeruje, no onaj koji se koji želi spoznati istinu, neka istražuje... Eto, odredimo sami - botoks ili ne.