Zaljubljenost, ljubav i seksualnost

Partnerski odnosi - mjesto u kojem većina ljudi čezne naći najveću životnu sreću, ali često u njima nađu najveću bol i patnju

Paradoksalnu izmjenu sreće i nesreće koju partnerski odnosi donose u život možemo bolje razumjeti ako preciznije sagledamo koje sve psihološke i biološke sile sudjeluju u njima.

 

Piše: Laszlo Pinter, integrativni tjelesno-orijentiran terapeut i osnivač Centra za integrativni razvoj www.cir.hr

 

Paradoksalnu izmjenu sreće i nesreće koju partnerski odnosi donose u život možemo bolje razumjeti ako preciznije sagledamo koje sve psihološke i biološke sile sudjeluju u njima. Nova neuroznanstvena istraživanja potvrđuju staru istinu da u partnerskim odnosima i ljubavi sudjeluje nekoliko psihičkih sila koje mogu harmonizirati partnerske odnose ako se s njima konstruktivno postupa.

Postoje tri glavne psihičke sile koje neuroznanost danas može pratiti i na razini hormona i neurotransmitera u tijelu i mozgu: zaljubljivanje koje je vezano za dopamin, osjećajno vezivanje vezano za oksitocin i seksualni nagon koji je vezan za testosteron.


Zaljubljivanje

Zaljubljujemo se spontano, bez vlastite svjesne voljne odluke, a isto tako se nakon određenog vremena i odljubljujemo. Zaljubljivanje ne možemo voljno kontrolirati, možemo samo kontrolirati vlastite postupke - hoćemo li se prepustiti onome na što nas zaljubljenost poziva ili ne. Zaljubljujemo se po pravilu u jednu, tada nama posebno zanimljivu i privlačnu osobu.

Zaljubljivanje ljudi često miješaju s ljubavlju te misle da je nestanak zaljubljenosti znak da nestaje i ljubav. Oni koji jako vole uživati u osjećaju zanesenosti koji zaljubljenost donosi će, nakon što je zaljubljenost izblijedila, poistovjetiti taj osjećaj s nestankom ljubavi.

 

Tada obično prekidamo odnos i tražimo novu osobu u koju se možemo zaljubiti da bi se čarolija vratila, kako bismo ponovo mogli uživati u njoj. Biokemijski gledano, u zaljubljenosti naš mozak funkcionira slično kao u bilo kojoj snažnoj ovisničkoj strasti. Aktivirana su ista područja mozga kao na primjer u ovisnosti o kokainu, aktivira se dopaminski kanal motivacije i nagrade.

Osjećaj koji ima zaljubljena osoba je po mnogim osobinama sličan osjećaju koji ima ovisnik kada mu je dostupno ono o čemu je ovisan. Osoba mora ponavljati svoju ovisničku aktivnost da bi se iznova osjećala zadovoljno.

Identična stvar se događa kod zaljubljenosti - kada smo zaljubljeni i svakodnevno provodimo vrijeme sa osobom u koju smo zaljubljeni, osjećat ćemo ushit, zadovoljstvo i sreću. To je osjećaj koji transcendira životno nezadovoljstvo i patnju: napokon je sve na svojem mjestu i osjećamo da smo našli osobu svog života. Međutim, ako moramo apstinirati od boravljenja s osobom u koju smo zaljubljeni, ubrzo ćemo osjetiti simptome ovisničke krize koju možemo suzbiti jedino novim susretom. Zaljubljenost, kao i svaka druga ovisnost, na moždanoj razini funkcionira kroz dopaminski kanal i povezana je s povećanim valovima dopaminske preplavljenosti u tim dijelovima mozga. To znači da imamo ogroman porast zadovoljstva te osjećaj nagrađenosti kad dobijemo ono za čim žudimo.

Osjećaj zaljubljenosti nas obično uzdiže i u tom prekrasnom ushitu osoba je spremna nadrasti vlastitu sebičnost i velikodušno se otvoriti barem prema jednom ljudskom biću kojim je očarana.

Kao i u ovisnosti, dopaminski kanal postepeno traži sve veću dozu i stimulaciju kako bi se postigao isti učinak. Budući da u zaljubljenosti dozu ne možemo puno povećavati, dolazi do postupnog otriježnjena i odvikavanja od stimulacije osobom koja nam je stvarala taj dopaminski ushit. Istraživanja pokazuju da zaljubljenost ima ograničen vijek te da postupno izblijedi, u najboljem slučaju nakon nešto više od godinu dana.


Vezivanje i ljubav

Psihološki gledano, zaljubljenost nas tjera da se dovoljno puta susretnemo s osobom u koju smo se zaljubili, kako bi se aktivirao drugi evolucijski koristan međuovisnički odnos.

Kao što se majka zaljubljuje u svoju bebu i tako stvara dobru osnovu za dugogodišnji odnos majke i djeteta, tako i zaljubljeni par ima dobar start za gradnju dugogodišnjeg odnosa koji im omogućuje potomstvo i zajedničku brigu o njima. Takav odnos gradimo kroz psihološki mehanizam osjećajnog vezivanja, a u tome na hormonalnoj razini najvažniju ulogu ima oksitocin koji se pojačano luči kada smo s nekim angažirani u nekoj nama ugodnoj aktivnosti poput tjelesne i emocionalne bliskosti i sigurnosti. Kada se takva aktivnost ponavlja dovoljan broj puta stvara se obrazac koji se u Bowlbyjevoj teoriji osjećajnog vezivanja naziva sigurno vezivanje. U korijenu sigurnog vezivanja je uzajamni osjećaj mira, ugode i sigurnosti koji proizlazi iz doživljaja dobronamjernosti, suosjećanja i brižnosti u odnosu s osobom za koju smo vezani.

 

Za razliku od dopaminskog kanala zaljubljenosti, oksitocinski kanal vezanosti i brižnosti ne samo da ne nestaje kroz ponavljanje i protok vremena, nego i jača. Kroz ovo iskustvo se razvija naš kapacitet za suosjećanje i brigu o osobi za koju smo vezani, što može stimulirati i razvoj naše emocionalne inteligencije.



U psihoterapijskom radu s problematikom partnerskih odnosa, naš glavni fokus je liječenje emocionalne toksičnosti nesigurnog vezivanja koje su partneri nesvjesno stvorili u međusobnom odnosu. Terapijski cilj nam je iscijeliti nesiguran način vezanosti i pomoći partnerima da stvore sigurnu povezanost. Istraživanja potvrđuju da je u sigurnoj vezanosti međusobni fokus partnera na njihovom zajedništvu i pozitivnim osobinama, a ne na partnerovim manama. Takav odnos je ujedno i tajna dugogodišnjih uspješnih partnerskih odnosa. Nadalje, takav odnos te dodatna spremnost da povremeno iznenadimo partnera/icu nečim njemu/njoj ugodnim, ponovo će aktivirati i dopaminski kanal zaljubljenosti, što pojačava osjećaj zadovoljstva te daje smisao bivanju u dugogodišnjem partnerstvu.


Seksualnost

Seksualni nagon se, slično zaljubljivanju, može aktivirati spontano, ali je po svojoj prirodi drugačiji. Glavna razlika je u tome da može biti aktiviran prema većem broju potencijalno privlačnih partnera, a ne prema jednoj osobi kao što je slučaj kod zaljubljivanja. Također izgleda da je više usmjeren na zadovoljavanje vlastite trenutne seksualne žudnje, a ne toliko na nesebično davanje koje se javlja kao posljedica zaljubljenosti. Istraživanja upućuju na to da je kod muškaraca seksualni nagon jednostavniji i linearnije ide prema svojem zadovoljstvu kroz orgazam, dok je kod žena seksualni nagon puno osjetljiviji na uvjete okoline, stresa i osjećajnog konteksta te da je zbog toga po svojoj prirodi složeniji u svojim mehanizmima aktivacije i zadovoljstva.

Seksualni nagon je na hormonalnoj razini povezan s testosteronom, ne samo kod muškaraca, već i kod žena. Jako niska razina testosterona i kod muškaraca i kod žena utječe na smanjenje libida. Međutim, testosteron nije jedini hormon koji utječe na našu seksualnu želju.

 

Stresni hormoni također igraju važnu ulogu na modulaciju seksualnog nagona. Već sam spomenuo da je u prirodi ljudskog seksualnog nagona da se ne fokusira samo na jednog partnera, već na sve potencijalno seksualno privlačne. Zbog toga seksualni nagon ima važnu ulogu u našem socijalnom životu te je sposobnost samokontrole i upravljanja njime od velike važnosti. Kvaliteta orgazama ovisi o našoj sposobnosti da se prepustimo vlastitom seksualnom nagonu i onome što nas seksualno uzbuđuje. Nije uvijek lako u dugogodišnjem partnerskom odnosu uskladiti osjećaj uzajamnog poštovanja i voljenosti sa sebičnim interesima koje seksualni nagon može podići.

Upravo taj nesklad između potrebe za sigurnom povezanošću i sebičnošću seksualnog nagona dodatno komplicira problematiku partnerskih odnosa. Nevjera i varanje partnera je najčešća posljedica spomenutih neusklađenosti. Ako želimo na harmoničan način sazrijevati u partnerskim odnosima, od velike pomoći nam može biti razumijevanje razlika i međuutjecaja ovih triju psiholoških sila koje kroz naše tijelo i hormone djeluju na naše osjećaje i seksualnost.

U svakom slučaju, umijeće da s partnerom stvorimo zadovoljavajući dugogodišnji partnerski odnos i na osnovi tog odnosa ugodne i zdrave obiteljske odnose, ovisi o našoj mentalno-emocionalnoj inteligenciji i zrelosti da te tri psihološko-biološke sile u sebi uskladimo na kreativan i harmoničan način.

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Možda će vas zanimati i ovo