- Meni ti, draga moja, još uvijek nije jasno zašto si mu uopće dala drugu priliku... Tko još mužu oprašta nevjeru!? - komentira moja najdraža prijateljica vijest o rastavi, iako sam baš s njom provela sate i sate razgovarajući o svemu što se dogodilo u mom bračnom životu, a ponajviše o razlogu zbog kojeg ga tada kad se nevjera dogodila nisam ostavila.
Baš to pitanje - Tko još oprašta nevjeru? - posljednjih sam godina čula previše puta. Mislila sam si, ali rijetko sam izgovarala na glas - zbog sebe.
Udarac je to na ego, istina, ali još više na tvoj osjećaj sigurnosti. A ne možeš znati što to znači dok nisi u toj situaciji. Stoga, nikad to ne bi mogli shvatiti oni koji to nisu doživjeli. Njima se to čini kao da ih uvjeravate kako naši političari misle zapravo dobro za nas i našu zemlju. Svi znamo kako je to daleko od istine jer smo se puno puta uvjerili kako su našu lovu stavljali u svoj, već ionako dubok džep, ali zasigurno i kod nas postoji onaj jedan koji se vodi tom idejom (barem se nadam). E pa tako sam se i ja vodila idejom, odnosno strahom, da će mi ta činjenica, ako joj pridam važnost, narušiti harmoniju života. I nikako, baš nikako, to nisam željela prihvatiti.
Jesam li luda?
Na trenutke sam postojala potpuno trijezna, emotivno blokirana i razmišljala: 'Pa što sad? Nije kraj svijeta. Zamisli, prevario me je. Ne'š ti katastrofe, ni prva, ni zadnja, a i dalje živa i zdrava. Nek' se zabavio. Glupan, kako je samo mislio da ga neću uloviti...'. Znala sam se čak i nasmijati dok sam tako razmišljala.
S druge strane, znala sam provoditi dane kao u nekom balonu od sapunice, uporno pokušavajući sakupiti sve komadiće sebe. Tada bi mi najčešće glavom prolazili monolozi putni upitnika: 'Kako je mogao? Čime sam to zaslužila? Da li je voli? Zar mene više ne voli? Koliko to traje? Što mi je sve lagao? Gdje je bio jučer?...' Tisuću pitanja, a nigdje odgovora. Barem mu ih ja nisam postavljala. Odgovora sam se bojala.
Čemu se mučiti?
Odlučila sam - bilo pa prošlo. Neću dozvoliti da mi ta epizoda uništi život. Čemu se mučiti kad ništa ne možeš promijeniti? Vrlo brzo naš se život nastavio kao da se ništa nije dogodilo. Nismo to osjetili u trenucima koje smo provodili s prijateljima i obitelji, ni u onima koje smo provodili sami iako smo tada u potpunosti bili izloženi jedno drugome, svim svojim strahovima, ranama, pravim licima. Nismo to osjetili ni u postelji, dapače...
.
.
.
A onda odjednom, uselio se u mene novi osjećaj.
.
.
.
Puf! I to je nestalo
U trenutku kad sam doznala da me muž varao, srušio mi se svijet, kako to lijepo znaju reći. Ne bih znala kako se osjećaju muškarci kada doznaju da ih vara žena, ali za mene, ženu, to je značilo da gubim oslonac. Koliko god bila jaka, i meni je trebao MOJ muškarac, utočište u trenucima kad sam slaba, zagrljaj koji više od riječi govori da će sve biti dobro, sinonim za dom, sreću, ljubav. I to je nestalo.
Puf! Imaš osjećaj kao da si gola u noći na kiši. Zima ti je, tijelo ti se trese, a oko tebe nikog... Povraća ti se, plačeš, pjevaš, psuješ, iz usta izlaze riječi, a u glavi kuha. Gubiš razum, procesuiraš informaciju, ali ne ide. Osjetiš sram. O da, osjetiš sram iako ništa nisi zgriješio.
I tada, poput djeteta, kupiš svoje igračke, otreseš pijesak s koljena, obrišeš suzu s lica, popraviš frizuru i odjeću, okreneš se brzo još jednom iza sebe kao da gledaš promatra li te netko i napraviš samouvjereni korak naprijed. I drugi, pa treći. Nastaviš hodati, polako ispravljaš kičmu, dižeš glavu i izbaciš prsa. Hodajući tako kilometrima, iz dana u dan, polako se vrati sjaj u oči i osmijeh na lice. A zatim se probudi onaj osjećaj koji sam prethodno spomenula. Superiornost. Nadmoć.
Osjećaš da možeš prevrnuti planinu, da te više ništa ne može slomiti, da si snažan i najbolji. Samopouzdanje kojim prštiš možeš izvoziti, a realan pogled na svijet i stvari oko sebe počinju se cijeniti jednako kao i kvalitete koje si imao i ranije, ali nisu dolazile do izražaja, a sada dolaze.
I onda ti dođe
Onog trenutka kad sam postala svjesna svoje nove osobnosti (valjda to mogu nazvati tako), postala sam i zahvalna na svemu što se dogodilo.
Lagala bih kad bih porekla da još uvijek ponekad pomislim kako bih dala sve da vratim vrijeme i da budem ona žena koja je godinama zaljubljeno gledalo u svojeg muškarca, no to nije moguće. Prihvatila sam svoju životnu školu i mislim da sam iz nje izvukla najbolje. Brak na kraju ipak nisam mogla spasiti, ali sam sebe uspjela iskontrolirati da se usprkos svemu što se dogodilo ne pretvorim u emotivno hendikepiranu osobu koja će kroz život ići ogorčena i bijesna na cijeli svijet.
Snagu koju sam stekla usmjerila sam u ono što mi je trenutno prioritet, a vjerujem kako je prvi korak u tome bio oprostiti mužu nevjeru. Zbog toga mislim kako je to nešto najbolje što sam mogla učiniti...
A onaj strah koji sam spomenula na početku, on je nestao, u potpunosti. Više se ne bojim. Sada znam da jedino i u potpunosti mogu vjerovati sebi.
Želite li doznati što je prethodilo svemu ovome, možete pročitati ovdje.