Moje more nemirno je već duže vremena. Valovi ma malo nose, malo poklapaju, ali ne povijam glavu, ne mogu me slomiti jer ja sam kapetan, pobogu, broda na kojem plovim. Pomislim često da bi bilo bolje da imam podmornicu pa da lijepo zaronim, nestanem i zaboravim i na hrabrost i na kukavičluk kojim se ipak, što sam starija, sve češće krasim pod isprikom zdravog razuma.
No, postoji i drugi način gledanja na okolnosti - možda nije more nemirno, možda je nemir u meni. Možda ja njišem tu barku ne bi li ne našla ono što tražim.
Možda je ono što ja tražim (kad s tog mita oljuštim sve slojeve) upravo ono što ne mogu naći.
Napredovali smo, doduše, i mit i ja; nekoć sam tražila muškarca kojeg nikako nisam mogla naći, a sada kad sam našla muškarca, tražim u njemu osobine koje on Taj - nema. Sve sam u njemu našla što ne želim, a vrlo malo onoga što želim pa se pitam je li to njegova krivica ili moja?
Što tražim?
Je li more nemirno ili ja iz obijesti ljuljam ovaj brod? Kako je moguće da netko koga sam nazvala Taj, nema osobine koje bi kakti trebao imati?
Nema nježnosti, nema predanje, ljubav doduše ima, ali već teško diše; nema riječi, nema šarma, nema stila. (Što li, dovraga, ima?)
Ima, eto, onu iskru u očima kad me gleda. Izgubi se u meni toliko da ponekad nisam bila sigurna sluša li on moje riječi ili se naprosto izgubio u svojoj želji u mom svemiru. Zašto mi to nije dovoljno i ako mi već to nije dovoljno, što kvragu jest?! Iskreno, mislim da je ono što ja tražim kuršlus.
Potajno, gotovo nesvjesno, tražim muškarca koji će me prebaciti preko mojih granica i koji će, još važnije, biti dovoljno snažan kad ja njega prebacim preko njegovih. Nije li, na koncu, svrha života da se mijenjamo? Nije li C.G. Jung bio u pravu kada je rekao da su ljudi kao kemijske supstance: ako nastane reakcija oboje su transformirani. Hoću da onaj kojeg volim bude i sunce i oluja, da me nosi po svom oceanu kako bih stavila na test vlastite vrijednosti i vlastitu izdržljivost. Želim da mi bude otponac za naprijed, da me prebaci preko svih ograničenja i strahova jer ja sama ponekad ne mogu.
Nismo svi isti
Pitam se koja je svemirska sila snažnija: prava osoba ili pravo vrijeme? Nisu svi ljudi isti, ali sigurnost za mene nije; otupi mi osjetila, ne dozvoljava mi da istražujem, ne dozvoljava da sumnjam, da se pitam i da se mijenjam. Sigurnost me traži samo da vjerujem, da žrtvujem znatiželju za udobnost. I što da sada kažem? Da tražim nekoga tko će me obožavati onako kako ja mislim da se obožava? Da tražim nekoga tko će mi dati ono što ja mislim da želim dobiti od muškarca? Pa da me uguši vlastita udobnost... Nisam ja za to. Očito je, čak i kad odbijam vjerovati da je tako. Osobnost mi je važnija od udobnosti.
Brod je siguran u luci, ali to nije svrha broda. (P. Coelho)
Ja, kapetan broda svog, u vječnoj prepirci s Neptunom, u vječnoj strasti s Neptunom, na svom brodu nemam čamac za spašavanje, ni veslo, a ni splav. Imam visoki jarbol i na njemu jedro na kojem, usprkos bjelini, bliješte i ožiljci i rane - sve moje uspomene poput zakrpa i mrlja utkane u ono što jesam. Ah, kako sam ja ponosna na sebe! Naučila sam se boriti s valovima, naučila sam tražiti, naučila sam voljeti, naučila sam otići. Nemam kompas, nemam ni sidro, no imam zato zvijezdu Sjevernjaču, imam Neptun u svom timu i vjetar u leđima. Ne znam gdje sam ni gdje idem, zato što sam baš gdje trebam biti i idem baš tamo kamo trebam stići. Ja, kapetan broda svog, ponekad grabim milje baš kao da lebdim po tom oceanu, a ponekad eto, slomljenog karaktera i ponosa spuštam srce na pol jarbola. I plutam...